Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/98

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


nam prikazuje s početka probudjenje ljubavi i njezin procvat, zatim lagano prevraćanje, koje ljubav bračnih drugova spušta na stupanj drugovanja, i napokon ljubav k djeci, koja izmjenjuje sve druge strasti.

Uporedo s realizmom, Tolstoj još vlada darom znamenitoga predvidjanja. On je nadaren ovom historijskom uobrazbom, koja se nahodi tako riedko. Tolstoj je najzad u toliko suvremen čovjek, da ne kuša uzkršavati udaljenih vremena. On ne zahodi dalje od onih epoha, o kojima se može oslanjati na naustične predaje. U svakom slučaju, divna je slika, koju je razkrio pred nama — viek Aleksandra I. Historijski portreti proizvode takav dojam, kao da su naslikani na osnovu osobnih uspomena. Napoleon i Kutuzov mogu biti za primjere. Prizor audijencije, koju daje Napoleon ruskomu diplomatu, tako je napisan, kao da je pisac bio nazočan kod nje. Kako je rječit, na primjer, ovaj sitni fakt: »Njegov bieli i tusti vrat rezko se je dielio na crnom ovratniku mundira, od koga se je točio silan zadah kolonjske vodice!« Kako je očevidan parvenu u ovoj maloj sitnici, — u previše silnom mirisu!

Portret pak Kutuzovljev tako je divan, kao i Napoleonov; on je prožet životnom istinom, premda čitatelj ostaje uvjeren, da je pisac previše uzvisio Kutuzova, a Napoleona previše ponizio. Mi ni u čemu ne vidimo Napoleonova genija, nego samo njegovo nadimanje i bezumlje, koje ga je neposredno strovalilo u pogibao.

Naprotiv u Kutuzova uznosi pisac njegovu nedjelatnost, dapače apatiju s toga, što mu to dokazuje, kao da on shvaća, do kakova se stupnja redom izmjenjuju dogadjaji s pravilnom dosljednošću i da pojedina osobnost ne može u njima ništa ni oduzeti ni dodati.

Ova je pristrana sklonost osnovana na sasvim osobitom pogledu piščevu na život. Daleko od nervoznosti i eksaltacije Dostojevskoga, Tolstoj ipak isto tako malo, kao i Dostojevski, uvažava um, isto se tako malo preklanja pred ljudskim veličanstvom.

U Germaniji pisci vjeruju u razum i u kulturu, u Skandinaviji i u Englezkoj u nezavisnu silu osobnosti; Tolstoj i