Okviri prirode nemaju gotovo nikakove važnosti u ovoga pjesnika. U poslu okoliša (pejsaža) on se zadovoljava onim, što može podati predgradje velika grada ili uglić horizonta, komadić sinjega neba. U njega sve prolazi u replikama i razgovorima, u dramatičnoj radnji, u živoj psihologiji. Njegova strastna sklonost prema nenormalnim značajevima i položajima uzrokuje, da ova psihologija nije svagda dostojna vjere. Sonja, pala djevojka, koja se podaje prvomu, koga sretne, ali uza sve to sjajući čistotom duše — to je prije antiteza po naravi Victora Huga, nego pravi čovjek. No talent Dostojevskoga imade toliku snagu uvjeravanja, da čitatelj dapače vjeruje u takova stanja duševna, sa kakovima se nije nikada susreo.
Od sviju pjesnika Rusije Dostojevski je — najveći dijalektik. Njegova se sila u jezgri i sastoji u ovoj čudesnoj dijalektici. Njegov razgovor često biva neke vrste inkvizicija, neprekidna borba medju ljudima, koji nastoje jedan drugomu uzajmice proniknuti u tajne. U svojim monolozima (a on ljubi bezkonačne monologe) Dostojevski analizuje stvar sa sviju strana i u najsitnijim malenkostima.
Kao poznavalac bolestnih stanja duše, kao pjesnik moralne vrućice, Dostojevski nema premca; no njegov pogled na život manje je izvoran i manje subjektivan, nego njegova psihologija. Po vremenu se njegova religiozna uvjerenja prikazuju doktrinarnima i tradicionalnima. Od vremena do vremena čini se, da osobe, koje je stvorio, dublje motre na stvari nego sam autor.
Posljednji je veliki realist Rusije — Tolstoj, silniji od Turgenjeva, a zdraviji od Dostojevskoga. Njegov pesimizam zbližava ga sa Turgenjevom, a vjera u ruskoga prostonarodnog čovjeka — sa Dostojevskim. Ima u njega još jedna crta, zajednička sa Dostojevskim: njegovo nevjerovanje u kulturu zapadne Evrope, jedino s tom razlikom, što Tolstoj svoje nevjerovanje proteže na svu civilizaciju u obće.
Predstava je u njega svemirska, epska. Za njega se mogu upotrebiti rieči, da je roman novija epopeja. Tolstoj ne prikazuje, poput mnogih drugih, samo nekoga stupnja kulture i
