Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/95

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

S toga nije uvjeren o cilju, ne zna, ima li pravo ići za tim netočnim ciljem onako, kako po njegovoj vlastitoj teoriji imaju samo izabranici pravo stati iznad zakona.

Evo zašto je on sasvim poništen posljedicama svoga postupka. Ne hvata njega samo strah, da će biti odkrit, njega više od svega trza sistem obsjene i laži, u koji se je zapleo. Dotle, dok on sam pokazuje na se, Raskoljnikov se nahodi na granici sa ludilom.

Raskoljnikov se očišćava odnošajima prema Sonji, mladoj djevojci, koja je iz ljubavi k maloj braći i sestrama postala prostitutkom, Smilovanje ga približava k njoj; uvažavanje i uzhit sa čistote i plemenitosti njezina moralnoga bića, — tako kao da nije nijedna kaplja prave razvraćenosti pronikla u njeno srce, — nukaju ga, da traži njeno družtvo. On uvažava onu, koju sviet prezire. Ona je takodjer »prekoračila crtu« i podigla ruku na čovječje biće, na samu sebe. Ona se je podala za žrtvu, a bez ikakove koristi. No Sonja je nešto više za njega. Malo po malo ova djevojka postaje njegovom savješću. Jedared, poslije toga, što je dugo i mučaljivo gledao na njeno zaplakano lice, spusti se pred njom na koljena i stane joj cjelivati noge.

— Što to radite? što to radite? — klikne ona: — kako? na koljenima? preda mnom! ... A on joj odvrati: — Ja se nisam poklonio tebi, ja sam se poklonio svemu stradanju čovječjemu!

Ovaj prizor bit će od svega nešto najkarakterističnije u Dostojevskoga. Supatnja, smilovanje — to je muza ovoga pjesnika.

Sonja postojano zahtieva, da bi se Raskoljnjkov sâm žrtvovao, da bi »postradao«. U tom ona vidi jedino spasenje za njega.

Izražavajući takovu ideju, ona postaje glasom samoga pisca. U Dostojevskoga ima čestica narodnoga misticizma, koji u stradanju vidi blagodat. Istu ideju nahodimo u riečima, koje kaže druga djelatna osoba u Dostojevskoga: — »ja se bojim, da ne budem nedostojan svoga stradanja«. Stradanje se priznaje nekim odlikovanjem. Ono uviek izkupljuje kogagod ili štogod.