Priroda je Razkoljnikova sazdala melankolikom mračnim i razpaljivim, koji se ubija poradi biedâ ljudskih i koji je proniknut strastnom žedjom, da bude spasitelj roda čovječjega. Budući već po prirodi svojoj melankolik, on po biednosti upada u usiljenu melankoliju i podaje se maštama, neprekidnim maštama...
On razmišlja o staroj, bogatoj i odvratnoj lihvarici. S jedne strane vidi nevriedno i zlo stvorenje, koje nikomu ne tvori dobra, te razširuje oko sebe zlo i siromaštvo; a s druge strane titra mu pred očima sve dobro, koje bi bilo možno uraditi njezinim novcima. Njegova starica majka u udaljenom pokrajinskom gradu osljepljuje nad radnjom; njegova jedina sestra, čista i krasna djevojka, gotova je sebe prinieti za žrtvu, polazeći za mrzka čovjeka, samo da bi pomogla bratu dokončati naobrazbu i osigurala staricu mater, — a on dapače nema prava, da joj zabrani ovu užasnu žrtvu.
Od ranih dana on je stvorio sebi vlastitu teoriju o zločinu i došao do zaključka, da čovjek, izišavši iz reda napolje, imade pravo prekoračiti onu crtu, koja uzdržava druge ljude. Izkustvo ga i povjest uče, da su gotovi svi reformatori čovječjega roda bili zločinci, po tomu, što su gradili nove zakone i rušili stare, koje je družtvo držalo za svete. On vidi, da se oni nisu uklanjali potrebi proljevati krv, veoma često dapače nevinu krv, koja se je prinosila za žrtvu u zaštitu starih zakona. Nije li on sâm jedan od ovih neobičnih ljudi?
Istina, sva se njegova priroda smućuje proti zločinu, koji mu se pričinja odvratnim: sve, što je u njemu plemenita i izvrstna, odvraća se od takova postupka. No malo po malo privikava se on ovoj ideji, te se postupak svršuje, ne donoseći koristi ni njemu ni komu drugomu.
On nije bio na visini svoga zločina, ili je pak u njega odviše plemenita priroda, da ga izvede. Ubistvo, koje počini, ne izaziva u njega razkajanja, no uništuje ga, odjeljuje ga od drugih ljudi, osudjuje na vječni mûk, na vječni strah, da će mu se zločin dokazati, na vječnu samoosudu u zagonetnim izrazima i napokon na mržnju na sve i na sva.
