U djelima Dostojevskoga nahodimo tragove njegova bolestnoga stanja, njegovih halucinacija i njegove epileptične prirode. No ova krajnja čuvstvenost ujedno tvori njegovu silu.
Kao znalac duševnoga života — on je pravi patolog. Zato su njegovi najznamenitiji proizvodi »Zločin i kazna« (Prestupljenije i nakazanije) i »Zapisci iz Mrtvoga doma« — posvećeni opisivanju zločinaca.
U »Zločinu i kazni« nahodimo najtipniji primjer za vrlinu njegove psihologijske analize. U njemu nam pisac pokazuje zločin u svim fazama njegova razvijanja, počinjući od prve klice i završujući s onim momentom, kad zločin urodi prvim plodom.
Ovo je prva zadaća, koja zanima pisca i njegova junaka: ima li čovječji život absolutnu cienu? On je uvidio, da suvremeno družtvo odgovara na to pitanje — protuslovno. Družtvo onu mater, koja ubije svoje novorodjenče, strogo kazni, ne pazeći na to, da ta mati, ponukana strahom od ljudi i ništetnosti, često sebi samoj uzrokuje silniji jad i štetu, nego što su oni, koje ona nanosi družtvu. Dapače i u tom slučaju, ako je materi bila svrha spasiti svoje diete od siromaštva, koje ga čeka, družtvo zahtieva, da se sva čaša ljudskih bieda prolije na glavu djeteta.
Uzmimo drugi primjer. U nekom mjestu osnuju fabriku i to ne koristnih stvari, nego predmetâ za razkoš, fabriku ustrojenu tako, da radnici u njoj obolievaju, i kako pokazuje izkustvo, umiru za mladih godina. Daje li društvo sada istu cienu čovječjemu životu? Ne daje, ono s veličanstvenom hladnokrvnošću konstatuje, da po srednjem broju radnici u ovoj ili onoj grani obrta umiru u 25. godini svoga života. Ali još više: družtvo drži dobrotvorom onoga, koji ustroji takovu fabriku u kraju, gdje nema industrije; ovdje direktno udara u oči, da se u ovom slučaju priznaje samo relativna ciena čovječjega života i da se prekorava poradi glupe sentimentalnosti onaj, tko bi zahtievao, da se fabrika izprazni.
Ovdje smo se načelno dotakli protuslovlja u pogledu družtva na stvari, no u knjizi Dostojevskoga izvodi se kritika sa gledišta odjelite osobe.
