Strastna vjera u moć i budućnost naroda ruskoga, upravo kao i njegova ljubav k prostomu narodu osigurale su mu popularnost dapače medju onima, koji mu podpuno ne priznavahu velika pjesničkoga talenta. On je filantrop medju ruskim piscima, pjesnik neznatnih.
Nijedan od ruskih pripovjedača nije tako poznavao i shvaćao proletarijata svoje zemlje, inteligentnoga upravo kao i neukoga proletarijata. On na toliko ljubi istinu, da ne poljepšava ovoga proletarijata, no uza sve to, na toliko je maštatelj, da vjeruje u iskru božju, dapače u čovjeka, koji je veoma nizko pao.
Dostojevski je pjesnik u višem stupnju, a u znatno nižem — umjetnik. On je štampao svoje proizvode onako, kako bi ih napisao, ne preradjujući ih nikada, dapače i ne izpravljajući.
On se nije nagonio za tim, da bi im s pomoću izrezaka i pokrata podao Što veći stupanj savršenstva.
Ne osvrćući se na svoj pjesnički talent, Dostojevski je pisao kao običan novinar; s toga su njegovi proizvodi veoma raztegnuti.
Njegovom glavnom vrlinom javlja se neke vrste psihologijska jasnovidnost, kojoj su sila i značenje vidni ondje, gdje zdravo stanje duše graniči sa oblašću ludila. Na stanje ljudske duše on je gledao upravo kao liečnik psihijatar; no s njime se dogodi, što kadikad biva sa psihijatrima: navika, da imade uviek pred očima duševne anomalije, potiče Dostojevskoga, da vazda vidi abnormalnosti i da malo po malo narušava ravnovjesje u vlastitom umu.
Dostojevski se rado zanima onom tankom demarkacionom linijom, koja logično razsudjivanje dieli od eksaltacije, zločin od zakonitoga postupka. S ove uzke i neznatne linije on upravlja poglede na obje strane, te nikada ne zaboravlja zanimanje čitatelja svoga svraćati na uzkost i neznatnost ove linije, koja u istinu razstavlja zdravlje od bolesti, a dobro od zla.
On s neobičnom virtuoznošću opisuje ono duševno ludilo, koje potiče ljude, da se dadu u mrežu zločina ili samoodvrgnuća. Nitko nije bolje od njega poznavao privlačne sile ovoga ludila.
