Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/88

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


ton ipak nije — svjetski. Dapače njegov priezir nije — hladan priezir. Njegov je ton vazda srdačan.

Težko je u kratko izreći uzroke, koji su Turgenjeva učinili umjetnikom prvoga reda. Možda to valja iznajprije pripisati velikoj istinitosti njegovih slika. No i ova rieč treba da se objasni. Njega ne postavlja u prvi red jedino ovo svojstvo istinita pjesnika i sposobnost prikazivati žive ljude, kojom Turgenjev obiluje u višem stupnju. U očima čitateljâ uvjetom je njegove umjetničke vrline ona harmonija, koja se nalazi medju onim načinom, kako pjesnik gleda na opisivanu osobu, i onim utjecajem, koji proizvodi na čitatelja; pa kako u ovoj jednoj točki, tako poimence u odnošaju spisatelja kojega prema vlastitim junacima upravo se nuždno javljaju sve njegove slabosti kao čovjeka i umjetnika.

Pjesnik može imati mnogo riedkih svojstava; no ako on zahtieva, da se uzhićujemo čimegod, to je nedostatak; ako pjesnik hoće da nas potakne, da povladjujemo mužkarcu, da se smilujemo ženi, da nas zanese čin, dok mi sami ne osjećamo volje pokoriti se njegovoj želji, onda on oslabljuje dojam svojega proizvoda i škodi samomu sebi.

Kad se pripovjedač, za kojim smo neko vrieme rado išli, iznenada počne manje kritično i više sentimentalno držati prema svomu djelu nego mi, njegov nam se proizvod pričinja neuspjelim. Ako on hoće da neodoljivom prikaže osobu, koje mi ne držimo zanimljivom, — ako koga opisuje darovitijim, nego nama što se prikazuje, — ako njegove postupke objašnjava kao velikodušnost, koje mi ne vidimo i u koju ne vjerujemo, — ako nam dosadjuje samovoljnim sudovima, — ako nas dovodi do negodovanja svojom hladnošću ili srdi svojim moralom: tad čitatelj (veoma često ili kadikad) osjeća takovo čuvstvo, kao da umjetnost ostavlja pisca. To na nas djeluje kao neprava nota, i dapače ako se kasnije uzpostavi vjernost tona, ipak ostaje u nas nezadovoljstvo kao neugodna uspomena.

Gdje ima čitatelj Balzaca, Dickensa, Auerbacha — ne govoreći više o velikim klasicima, — koji ne bi bio izkusio takova nezadovoljstva?