jedini je medju njima, za koga je religiozni zanos — takav sujet, kao i svaki drugi. On ga razpravlja, ne gubeći svojega ravnovjesja: sjetimo se junakinje u »Čudnoj povjesti«.
Po tom je njegova melankolija manje religioznoga, nego filozofijskoga značaja, no u isti mah ona je melankolija rodoljuba, koji je postao pesimistom.
Ne gledajući na njegov prividni kozmopolitizam, Turgenjev je bio patriot, no patriot, koji je posumnjao o svojoj otačbini. To ga je podvrglo velikim napadajima. Dostojevski se je trudio pokazati njegove smiešne strane u licu Karmanzinovu u »Biesima«. Turgenjev nije izgubio vjere u budućnost svoje zemlje; on se je tako zanosio njezinim jezikom i književnošću, da je očekivao velika djela od naroda, koji ih je stvorio. No on je vidio toliko neuspjelih pokušaja i početaka u Rusiji, da je mogao pripoviedati samo dogadjaje sa pečalnim i tužnim izlazkom.
Za njega ljubavna povjest nije sasvim ruska, ako se ne dovršuje s neskladom, koji izazivlje hladnoća u žene ili nepostojanost u mužkarca. Njemu se nastojanje ne čini ruskim, ako ne nadilazi sile onoga, koji ga se laća, i ako se ne razbija o ravnodušnosti onih, kojima se u prilog pokreće. I Turgenjev se ne može uzdržati, da ne bi opisivao nepostojane ljubavi i bezplodnih nastojanja u Rusiji.
Osnovno je čuvstvo u Turgenjeva — čuvstvo pečalnoga pokreta, veoma sastavljeno čuvstvo gledaoca, koji je nazočan kod brodoloma, a prisiljen je veliki dio krivnje svaliti na same stradaoce. To je čuvstvo mirno i silno, postojano umjereno u svojim izrazima. Nikada još nije bio koji velik i plodan pisac tako malo bučan, kao on.
Ima nešto aristokratično u tom jednostavnom i plemenitom odnošaju; umna krasota bila mu je prirodjena. On je svjetski čovjek, te u njega nahodimo onaj tip svježega čovjeka, koji nedostajaše njemačkim pjesnicima. No ovo izkustvo nije ga učinilo ni hladnim ni ciničnim, kao neke francuzke spisatelje, ni moralistom, kao tolike englezke pisce. Premda se on nikada u svojim pripoviestima ne iznevjeruje liepomu tonu, njegov
