Kad se Balzac gubi u dubokom zanosu, kad je Dickens na djetinju čuvstven, a Auerbach na izliku naivan, čitatelja hvata strava i trza se kao pred nečim neiskrenim i neuspjelim.
U Turgenjeva ne ćeš se nikada susresti sa neuspjelim efektom. Ništavi i slabi, nepostojani, neradini i zapušteni ljudi — to je glavna sfera njegovih spisateljskih promatranja. On ne opisuje, kao Dostojevski, spoljašnje i vidne nesreće: biede, grubosti okoliša, razvrata, zločina, u kratko njega ne zanima nesreća, koja je vidna iz daleka. On odkriva pred nama nesreću, koja se taji pred očima; on je prije svega pjesnik ljudî, podložnih sudbini. On opisuje unutrašnji život sakrivene nesreće, bezrječno i gorko njeno bivstvo. Opomenimo se »Dopisâ«, »Dnevnika suvišnoga čovjeka« i »Živoga kostura«.
Kao u spisatelja, u njega je više krasote, nego sile. No ipak se je podigao do grandioznosti slikajući tipove Rudjina i Bazarova.
Rudjin — to je nestadak uztrajnosti u njenoj odjelitoj, čisto ruskoj formi, a napisan je moćnim jezikom.
Prikazujući najznamenitije značajeve Turgenjev je, hvala prirodi predmeta, bio prinudjen svoju radnju obkoliti osobitim potežkoćama. Pjesnik je u obće obvezan — izdržati značaj svoga junaka i ukloniti se protuslovljima. No u Turgenjeva većina značajeva sastoji od protuslovljâ. On je umio prikazati nedosljednost kao osnovnu crtu značaja, ne narušivši uza to njegove cjeline.
U Rudjina je izražaj slabosti tako dubok, tako pun, da nam se slabost ovoga uvelog značaja odkriva kao slaboznačajnost u njenoj specijalnoj formi ruskoj.
Mi ne nalazimo ljudî s nepokolebivim duhom, sa silnom voljom u prvim pokušajima Turgenjevljevim. Ako on opisuje pravoga mužkarca, onda izabira, kao u »Predvečerju«, inostranca — Bugarina. U ostalom ljudi, kojima se zanosi sam pisac, ocrtani su samo pripadom i služe tek za kontrast ili su lica drugoga reda, na primjer Pokorski u »Rudjinu«.
Premda je Turgenjev u Bazarovu htio prije svega razkriti idolopoklonstvo pred utilitarizmom, ipak je umio u njemu pri-
