melankolija slavenske rase. Ona direktno iztječe iz tužnih narodnih pjesama slavenskih.
Svi su noviji znamenitiji spisatelji ruski — melankolici. No melankolija Ivana Turgenjeva — melankolija je mislitelja, koji je uvidio, da je svaki ideal humanosti i pravednosti, razuma, dobrote i obćega blaga bezrazličan za prirodu i da se ne prikazuje onom božanstvenom silom, koja se nalazi u njemu.
U »Senilijama« (Pjesme u prozi) Turgenjev nam podaje sliku prirode, koja zamišlja sredstva, da razširi silu mišicama buhe. Na pitanje, koje upravlja prirodi: nisu li ljudi njezina omiljela djeca? priroda odgovara: sve su životinje moja djeca; ja se o svima njima jednako brinem i sve na jednak način iztrebljavam.
Ovdje se očituje značaj njegove melankolije. Ako je Gogolj pečalan, to je s toga, što je zlovoljan; ako se Dostojevski žalosti, biva zato, jer je on sav jedna samilost; melankoliji je Tolstoga korien u njegovu religioznom fatalizmu. Jedini je Turgenjev — filozof.
Treba pripomenuti, da se u životu sviju drugih velikih pjesnika javlja kritičan moment, kad se svi oni zanesu religioznim pokretom, pa taj pokret podaje njihovu bivstvu nov sviet i novu važnost, no uporedo s time slabi njihove proizvodne sile i prije ili kasnije ih potiče, da se iznevjere poeziji. Jedared ova kriza nastupa u takovu momentu, kad oni proživljuju čisto religiozno osjećanje, a drugi put u takovoj epohi, kad ih zahvati narodni misticizam. Čini se, da je u našem vieku sklonost k takovoj vrsti misticizma — jedna od crtâ, obćih svima Slavenima. Godine 1840. ona je zavladala poljskom književnošću, osvojivši Mickiewicza, Slowackoga, Krasińskoga i druge pisce u onaj moment, kad su ih se dojmili Towiański i neki drugi maštaoci. U ruskoj je književnosti ona podložila sebi u raznoj formi takove velike umove, kakovi su Gogolj (godine 1846.), Dostojevski (na koncu godine 1860.) i napokon u posljednjem desetljeću — Tolstoj.
Turgenjev, sa svojom mirnom, promatračkom prirodom,
