umjetničkoj formi prielaz do novijih pripovjedača ruskih. Proizvodi Dostojevskoga po direktnoj liniji proizlaze od Gogoljeve »Šinelji« (Mantije).
Obšimost i dubina ruske originalnosti, na koliko se izražavaju u književnosti, odkrile su se Evropi u tri glavna pripovjedača: u Turgenjeva, Dostojevskoga i Tolstoga. Što se tiče Gončarova, njihova u mnogom pogledu premca, poznajem, veli Brandes, samo njegov veliki roman »Oblomova«, te zato ne mogu govoriti o njemu.
Turgenjev je prvi za nas obširnu rusku zemlju naselio suvremenim ljudima. Premda je on ostavio Rusiju već u 35. godini života, navraćajući se kasnije u nju samo na kratko vrieme, ipak je on opisivao uviek samo zemljake svoje; Niemci i Francuzi u njegovim romanima porušeni su na pola, i javljaju se samo u odnošaju prema Rusima. On je htio prikazivati samo ljude, kojima je originalnost poznavao iz djetinjstva.
Inostranac ne može suditi, je li dugi boravak u tudjini oslabio njegovo poznavanje domovine. O tom neka prosudjuju njegovi zemljaci. No inostranac može pouzdano tvrditi, da Turgenjev ne bi bio nikada tako duboko pronikao u vas civilizovani sviet, kad bi bio za ciglo jota manje zapadnikom.
On je razširio pred nama sliku šumâ i stepâ, proljeća i jeseni, svih klasa družtvenih i svih stupanja umnoga razvoja u Rusiji. On nam je podao bogatu psihologiju ciele rase ljudî, i obradio ju s duboko proniknutom dušom, premda njegovo čuvstvo nije nikada zasjenilo jasnosti u pripoviedanju. Pripoviedanje u Turgenjeva nije objektivno, premda gotovo nikada ne pripovieda o svojoj osobi, njegovi romani, kao i sva njegova djela proizvode lirski dojam. U njima je toliko čuvstva! A to je čuvstvo svagda čuvstvo tihe tuge, sasvim osobite i bez svake primjese sentimentalnosti.
Veliki melankolici latinske rase, kao na primjer Leopardi i Flaubert, iznose odredjene i rezke crte u svojem slogu; njemačka je tuga čisto humoristična ili sentimentalna. Melankolija Turgenjevljeva (taj široki i duboki potok tuge, koji se razlieva po njegovim proizvodima) u svojoj biti javlja se kao
