Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/83

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Prievodi su razmjerno manje nakazili originalnost znamenitoga romana Lermontovljeva »Geroj (junak) našego vremeni«. Proza nije toliko proigrala od prievoda, koliko stihovi u »Evgeniju Onêginu«, i ja mogu, veli Brandes, osobnim izkustvom posvjedočiti o silnom, dapače nezaboravnom dojmu, što ga je proizveo na me ovaj roman Lermontovljev. Prvi put sam ga pročitao, kad mi je bilo 17 godina, i nijedna knjiga, koja mi je od tada dopala ruku, nije me tako bezuvjetno presvojila: ona je odgovarala rek bi onomu, što mi se činilo, da sam sâm proživio, a osobito onomu, što sam doista proživio u maštanju. Pečorin je možda najsavršeniji od tipova, koji su stvoreni izvan Englezke pod umnim poglavarstvom pjesnika Byrona.

Ton svjetskoga čovjeka, koji se nalazi u ovom romanu, sasma je stvoren za to, da se dojmi mlada čovjeka, a muževnost, prostota, hladnost i skepticizam herojev izveli su ga u mojim očima u to vrieme na stupanj melankoličnoga i zavodničkog ideala.

Ne mnogo iza toga, mi inostranci upoznasmo se sa Gogoljem, ponajviše zaslugom Mériméeovom. S njime je došla k nama nova struja, on nam je podao prvi moćni dojam narodne originalnosti ruskih gradiva i pisaca. U njega pjesnik ne opisuje više sebe i on se podpunoma združuje sa svojim proizvodom.

No nevelike fantastične pripoviesti u Hoffmannovoj maniri, upravo kao i znameniti roman »Taras Buljba«, — ne gledajući na upoznaju realne zbilje, s kojom nam je pisac u njemu naslikao sliku divlje i izčezle prošlosti, — nisu nam još pokazali, kako visoko mjesto zauzima Gogolj kao suvremeni pjesnik.

Tek krvava satira i gruba, no veličanstvena vjernost prirode u »Mrtvim dušama« i u »Revizoru« odkrile su nam, da se ruska literatura priprema probiti sebi sasvim nov put, — put, za koji se u tu epohu htjelo koliko muževnosti toliko originalnosti. Ona je na taj put neznalice pokazivala različitim