Prievodi su razmjerno manje nakazili originalnost znamenitoga romana Lermontovljeva »Geroj (junak) našego vremeni«. Proza nije toliko proigrala od prievoda, koliko stihovi u »Evgeniju Onêginu«, i ja mogu, veli Brandes, osobnim izkustvom posvjedočiti o silnom, dapače nezaboravnom dojmu, što ga je proizveo na me ovaj roman Lermontovljev. Prvi put sam ga pročitao, kad mi je bilo 17 godina, i nijedna knjiga, koja mi je od tada dopala ruku, nije me tako bezuvjetno presvojila: ona je odgovarala rek bi onomu, što mi se činilo, da sam sâm proživio, a osobito onomu, što sam doista proživio u maštanju. Pečorin je možda najsavršeniji od tipova, koji su stvoreni izvan Englezke pod umnim poglavarstvom pjesnika Byrona.
Ton svjetskoga čovjeka, koji se nalazi u ovom romanu, sasma je stvoren za to, da se dojmi mlada čovjeka, a muževnost, prostota, hladnost i skepticizam herojev izveli su ga u mojim očima u to vrieme na stupanj melankoličnoga i zavodničkog ideala.
Ne mnogo iza toga, mi inostranci upoznasmo se sa Gogoljem, ponajviše zaslugom Mériméeovom. S njime je došla k nama nova struja, on nam je podao prvi moćni dojam narodne originalnosti ruskih gradiva i pisaca. U njega pjesnik ne opisuje više sebe i on se podpunoma združuje sa svojim proizvodom.
No nevelike fantastične pripoviesti u Hoffmannovoj maniri, upravo kao i znameniti roman »Taras Buljba«, — ne gledajući na upoznaju realne zbilje, s kojom nam je pisac u njemu naslikao sliku divlje i izčezle prošlosti, — nisu nam još pokazali, kako visoko mjesto zauzima Gogolj kao suvremeni pjesnik.
Tek krvava satira i gruba, no veličanstvena vjernost prirode u »Mrtvim dušama« i u »Revizoru« odkrile su nam, da se ruska literatura priprema probiti sebi sasvim nov put, — put, za koji se u tu epohu htjelo koliko muževnosti toliko originalnosti. Ona je na taj put neznalice pokazivala različitim
