noga književnoga historika danskoga Gjure Brandesa o ruskom romanu, koje je čitao u Rusiji zimi godine 1886/7. Pred zborom najodličnijih ljudi u Petrogradu i Moskvi pročitao je Brandes četiri javna predavanja, i to o Zoli, o modernoj kritici, o danskoj književnosti u devetnaestom stoljeću i napokon o ruskom romanu.
Već prije toga iztakao se je Brandes, pisac glasovite »Književnosti XIX. vieka u njenim glavnim strujama«, svojom studijom o Ivanu Turgenjevu, napisanom g. 1883., a štampanom ponovno godine 1887. u njegovu djelu: »Moderni duhovi.« U svojoj pak zbirci »Ljudi i djela« (godine 1894.) priobćio je svoj essay o Dostojevskom, napisan godine 1890., i razpravicu o Lavu Tolstom, objelodanjenu prvi put godine 1888.
Sve ove razprave u neku su ruku ujedinjene u predavanju, koje je Brandes čitao u Rusiji, pa zato njegovo predavanje navodimo ovdje u cjelini, jer je vriedno čuti sud o ruskom romanu od čovjeka, koji je svojim glavnim djelom posvjedočio, da je pozvan govoriti i o ruskom romanu, najveličanstvenijem pojavu evropske književnosti u devetnaestom stoljeću.
Brandes u početku svoga govora priznaje, da njegovi slušatelji za cielo bolje poznaju predmet, o kojemu će razpravljati, nego on sâm; ali opet drži, da ne će biti slušateljima bez interesa upoznati se sa mišljenjem inostranca o ruskoj književnosti.
U posljednjih deset godina, veli Brandes, evropska je beletristika, može se reći, bila obnovljena proizvodima ruske literature. U današnje doba ruski pripovjedači broje u Evropi ako ne najobširniji, a ono za cielo najizabraniji krug čitatelja.
U prvoj polovini ovoga stoljeća Puškin je proizveo najsilniji dojam izvan medjâ Rusije. U njega su sve čitatelje poražale sila i krasota, i u čudo zagonio njegov sasvim evropski sklad uma. No istina je, da su njemački prievodi u stihu i francuzki prievodi u prozi slabo predavali duboku originalnost pjesnikovu i razkošnu krasotu njegova sloga.
