doista podpun izraz ruske narodnosti u smislu mističnoga nihilizma, morali bi Rusi pljeskati njegovoj nauci; ali vidimo baš protivno: osim osobite hrpe štovateljâ, novije teorije grofa Tolstoga ne nalaze nikakova priznanja u ruskom družtvu i književnosti ruskoj. Posljednju želju Ivana Turgenjeva ponavljaju gotovo svi naobraženi Rusi i dandanas. Po tom zar nije opravdano tumačiti novija djela L. N. Tolstoga upravo odatle, što se je razišao s narodnim duhom, i zar nije potrebno tražiti njihovo porietlo u odjelitijim i ličnim motivima?
Treba priznati istinu, pored sviju svojih vrlina ruski roman, kako veli Pypin, ne izcrpljuje svih stranâ ruskoga družtvenoga sadržaja: romanticizam i misticizam nahode svoju znatnu protutežu u drugim smjerovima, pa ako proučimo i ove druge strane ruske poezije i književnosti, onda ćemo i bolje i lakše objasniti mnoge pojave narodnoga duha ruskog i njegova izražaja u književnosti...
Knjiga Vogüéova podsjeća nas davnoga pitanja: — gdje se nalazi pravi izraz narodnoga duha ruskoga? Slavjanofilski smjer prisvaja ovu slavu samo sebi. Inostrani promatrači većinom vide u tom smjeru samo frakciju i traže pravi narodni izraz u pisaca, koji se u svojim djelima nisu izriekom povodili za slavjanofilskom tendencijom — ne izključujući ni Dostojevskoga, a od kojih su joj neki, kao Turgenjev, bili kategorični protivnici. Inostran prosudjivač ne vidi, da bi narodnomu značaju djelâ u ovih pisaca u obće škodila raznolikost njihovih teoretičnih gledišta; bio pisac slavjanofil ili zapadnik, važno je u prosudjivanju samo jedno, — sila umjetničkoga stvaranja, oduševljavana dubokim čuvstvom prema narodu.
U Francuzkoj je pisao o ruskom romanu i Dupuy (g. 1891.), on u svojoj knjizi opisuje tri prvaka ruske pripoviesti: Nikolaja Gogolja, Ivana Turgenjeva i Lava grofa Tolstoga. Knjigu je posvetio uspomeni Ivana Turgenjeva.
Ovdje ćemo medjutim dodati samo još predavanje čuve-
