na misao, na punoću života. Tajnim i nesviestnim uzrokom bit će ovoj predsudi okolnost, što je u njih instinkt ove osnovne ideje, da živjeti, djelovati, misliti znači raditi djelo, u kojem se ne smije razstavljati dobro i zlo; svak, tko djeluje — u isti par gradi i ruši, otima sebi mjesto na račun drugoga koga ili čega. Pa tako nemisliti — znači uništiti ovu fatalnost, da je zlo opravdano uporedo sa dobrim, pa kako ih zlo porazuje više nego dobro, nemišljenje im je zatočištem za nerad; oni se dive i slave idiota, čovjeka neutralna, neradina: on istina ne radi dobra, ali ne gradi ni zla, a to je po njihovu pesimističnom shvaćanju svieta ipak bolje.
Sve je bilo narodom u tom čovjeku s neizraženom smjesom surovosti, lukavosti i krotkosti, kakova se često nahodi u velikoruskoga seljaka, i neka rek bi bezpokojna sabranost misli na toj maski proletaračkoj. Pri prvom susretu Dostojevski je odbijao prije, nego je strani njegov magnetizam počeo djelovati na vas. Obično je bio mučaljiv, pa kad bi zaustio, govorio je tiho, lagano i ljubezno, postupice se razgrievajući, a branio je svoja mnienja, ne popuštajući nikomu. Dokazujući svoju omiljelu temu o prvenstvu ruskoga naroda, desilo mu se kadšto govoriti o ženama svjetskih krugova, koji su ga prizivali: »vi niste vriedne posljednjega mužika«. Književne je prepirke brzo dovršivao. Jednom reče Vogüé-u: »Mi Rusi imademo genij sviju naroda, a osim toga, ruski genij; zato mi možemo pojmiti vas, ali vi nas ne možete.«
Kolikogod se Vogüé divio neobičnomu, i ako strašno jednostranomu talentu Dostojevskoga, u mnienju o njegovoj filozofiji ni malo se ne koleba. Vogüé ne ljubi slavjanofila, pa kako je Dostojevski stajao bliže slavjanofilima nego liberalima, sudi i njemu oštro. Biedni metafizik, veli on, imao je nesretnu strast, da radi i u žurnalistici. Lozinkom Dostojevskoga bili su slavjanofilski stihovi Tjutčevljevi. To je veoma poštena patriotska religija, no ova religija sastojeći od tajnâ, bez točnih dogma otima se polemici i diskusiji: ovdje valja vjerovati ili nevjerovati, to je sve.
O »Dnevniku« pjesnikovu isto tako oštro sudi Vogüé:
