ćuje plodovitost piščeva, htio bi ga požuriti, ali ga odmah prestaje poimati.
Tendencija je u romanu jasna; Dostojevski se nada odvratiti prestupne čine slikom unutrašnjega života, koji ide za njima; no on nije predvidio, da bi veličanstvena sila njegova stvaranja mogla djelovati u protivnom smjeru, da bi mogla izkušavati onoga demona posljedovanja, koji živi u nerazumnim oblastima mozga. Zato je Vogüé-u težko reći sud o moralnoj cieni ovoga djela. Francuzki pisci ne dopuštaju, da se u umjetnosti primjenuje ovo načelo moralne vriednosti. Ruski pisci ne idu tako visoko; oni žele hraniti duše, i ne bi ih mogao življe ožalostiti, nego kad bi im rekao, da su napisali nešto, što ne služi nikakovoj ideji! Roman Dostojevskoga oni će držati koristnim ili štetnim prema tomu, je li nije li u prilog moralnosti javnih kazna i procesa.
Dostojevskoga valja promatrati kao pojav drugoga svieta kao nepodpuno i moćno čudovište, osamljeno po originalnosti i sili. Po onom drhtu, koji nas podilazi u dodiru s nekim njegovim osobama, pomislio bi: nemaš li pred sobom genija? no skoro ćeš se dosjetiti, da nema genija u književnosti bez dva viša dara — bez mjere i univerzalnosti; mjera je vještina sebi podčinjati svoje misli, izabirati izmedju njih, sažimati u nekoliko munja sav sviet, koji obuhvaćaju; a univerzalnost je sposobnost vidjeti život u svoj njegovoj cjelini, predstavljati ga u svim njegovim skladnim pojavima. Sviet ne sastoji samo od tmine i suza; dapače i u Rusiji imade svjetla, veselja, cvieća i radosti. Dostojevski je vidio samo polovinu svieta, jer je pisao knjige samo dvojake vrsti: knjige pečalne i knjige strašne. To je putnik, koji je prošao svemir i divno opisao sve, što je vidio, no putovao je samo ob noć. On je neizporediv psiholog, kad izučava duše crne i ranjene, vješt dramaturg, ali ograničen na prizore žalosti i straha.
Jednu crtu Dostojevskoga razširuje Vogüé na sve ruske idealiste. Spisatelj se neprestano povraća k svojoj osnovnoj ideji — k prednosti prostakâ i patnikâ. Vriedilo bi znati, gdje je korien tomu uvjerenju, odkuda u sviju ruskih pisaca ova srčba
