Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/67

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

se još većma pomračile pod utjecajem težkih izkustava. Razumljivo je, što Vogüé u Dostojevskoga, kao pisca, popostaje kod poznate njegove teorije o spasonosnosti patnje i kazne i kod neobične psihologijske analize, s kojom prikazuje unutrašnji život ljudi biednih, bolestnih, zlotvornih i gotovo ludih.

Ljudi nauke, koji se bave oko promatranja čovječje duše, sa zanimanjem će pročitati roman »Zločin i kaznu« kao najdublju studiju psihologije o zločinu, koja je napisana poslije Shakespeareova »Macbetha«. Ljubitelji grozotâ naći će u ovoj knjizi hrane po svojem ukusu, no nema sumnje, mnoge će knjiga zastrašivati, pa je ne će dočitati. Ljudi u obće traže u romanu udovoljstva, a ne boli; a čitanje »Zločina i kazne« bol je, koju sebi zadaješ dobre volje, od nje ostaje moralno opadanje silâ. Ovo je čitanje dapače veoma težko za žene i za osjetljivije prirode; svaka je knjiga dvoboj medju piscem, koji hoće da nametne istinu, fantaziju ili užas, i medju čitateljem, koji se zaštićuje svojom ravnodušnošću ili svojim razborom; u ovom slučaju moć straha, kojom razpolaže pisac, odviše je velika prema živčanoj snazi prosječne organizacije; prosječni je čitatelj odmah pobiedjen, smjesta osvojen neizkazanim nemirom. Možda je slavenski temperament sa svojom ćutljivošću jači od drugih, da podnese ona čuvstva. No Hofmann, Poe, Baudelaire, sve sami klasici u zastrašivanju, kakove smo do sada poznavali, — prosti su mistifikatori prema Dostojevskomu; u njihovim fantazijama vidimo izmišljaje književničke; u »Zločinu i kazni« osjećaš, da je pisac zastrašen, kao i mi, onim licem, koje je izvukao iz sebe.

U ustroju romana Dostojevski je sačuvao običaj zapadnoga romana (čega Vogüé ne vidi u drugih ruskih pripovjedača), osobito — jedinstvo radnje. Pojedinosti su tako tiesno svezane, da odjelito nemaju smisla, a u cjelini podaju porazni učinak ciele drame. Sitna koja rieč, sitna koja činjenica, — s prva kao bez značenja, — imadu svoj odjek u petdeset stranica; treba da ih se sjećaš, da razumiješ prevrate duše, u kojoj su nezamjetno sazreli od slučajno bačena sjemena. Ne možeš razumjeti nastavak, ako izpustiš nekoliko stranica; čitatelja smu-