Povjest književnoga razvoja Turgenjevljeva još nije objašnjena. Napokon, nisu samo Gogolj i prirodna škola uzgojili njegova genijalnoga dara, niti je dopunio svoju naobrazbu Turgenjev samo u Balzaca. Turgenjev je bio čovjek veoma široke književničke i umjetničke naobrazbe, pa mu možda nema premca medju ruskim pripovjedačima, a bez sumnje riedka je naobraženost u takovu stupnju i u takovoj mnogostranosti i u pisaca zapadne Evrope. Svoju naobrazbu, koju mu je podao Gogoljem prouzročeni preobrat u ruskom svietu, nadopunio je Turgenjev obilnom zalihom ideja, koju mu podavaše poznavanje sviju glavnih evropskih književnosti, a ne samo francuzke.
No gle dolazi Skit, pravi Skit, koji će prevrnuti sve naše umne navike — tako počinje Vogüé o Dostojevskom. S njim ulazimo u srce Moskve, u onaj čudesni hram sv. Vasilija, koji je udešen kao kitajska pagoda, izveden tatarskim (!) arhitektima, a ipak služi kršćanskomu Bogu. Turgenjev i Dostojevski izišli su iz iste škole, počeli su iste godine pisati, pa nam ipak prikazuju dva oštra kontrasta; u njih je jedna crta srodna, neizgladivi znak četrdesetih godina — čovječja sućut. U Dostojevskoga prevršuje ova sućut u očajno milosrdje prema biednicima, i ovo milosrdje dalo mu je gospodstvo nad tim narodom, koji mu se je povjerio.
U Francuzkoj se mnogo i sa zadovoljstvom čitaju njegova djela, no mučno je razabrati njegova djela, ako ne znaš života čovjeka, koji ih je napisao, ili pravije: prepatio. Jedno se drugim popunjuje.
Baveći se njegovim djelima i vjekopisom izlazimo u šetnju, vazda pečalnu, često strašnu, gdjekad pogrebnu. Neka je se okani, tko se boji pohadjati bolnice, dvorane, sudišta, tamnice, komu je strašno ići na groblje noću. Ovo se putovanje ne može učiniti veselim, kad su ga sudbina i značaj učinili mračnim.
Vogüé podaje glavne podatke pjesnikova života i pregledava glavna djela. On je sabrao sve znatne crte njegove biografije, nastojao je odrediti urodjene osobine značaja, koje su
