mogu primieniti rieči nekoga lica u Elliotičinu »Adamu Bede-u«: »Rieči su mi navirale, kako naviru suze, kad je naše srce puno, pa ih ne možemo suzdržati«.
Nitko nije osjećao i imao takove odvratnosti od sentimentalnosti, nitko nije umio bolje jednom rieči izraziti cieli položaj, cielu krizu srca. Ova je uzdržljivost uzrok, da je Turgenjev osamljen pojav u ruskoj književnosti, koja mnogo govori... U manjim pripoviestima njegovim naslućujemo, kako se je usiljeno starao oko kratkoće, vidimo toliku brigu oko umjetnosti, kako su ju shvaćali klasični majstori.
Ova svojstva, povećana još čarobnim slogom, svagda točnim i neriedko predivnim jezikom osiguravaju Turgenjevu visoko mjesto u svoj suvremenoj književnosti. Hipolit Taine drži, da je Turgenjev jedan od najsavršenijih umjetnika, koje je imao sviet poslije starogrčkih umjetnikâ. Neki englezki kritik u »Ateneju« (1885.), koji promatra hladno i nije pod sumnjom, da preuveličava, podaje Turgenjevu upravo prvo mjesto. Vogüé bi podpisao ovaj sud, ali se koleba, kad pomisli na orijaša — Tolstoga. Tako valja ostaviti budućnosti, da se rieši, komu će dati paomu prvenstva.
Vogüé u obće nalazi dosta tragova, gdje se vidi utjecaj francuzki na roman ruski, pa ga tako nahodi i ovdje. Turgenjev uvjerava, da nije ljubio Balzaca. To može biti, — oni su bili dva savršeno različna značaja, pa i učenici ne ljube uviek svojih učitelja; no Vogüé misli, da je učenik Gogolja, privrženik »prirodne škole«, poslije toga školovanja ipak pošao poslušati nekoliko lekcija u velikoga francuzkoga pisca. Ruski pisac takodjer se laća toga, da napiše čovječju komediju svoje zemlje; u ovu golemu zadaću unio je on manje strpljivosti, manje cjelovitosti i metode, nego francuzki romanist, no više srca, više vjere i dar stila, pronicavu rječitost, koje nema više ni u koga. Ako je istina u Francuzkoj, da nijedan povjestnik ne će moći prikazati život otacâ sadašnjega naraštaja, ne čitajući i ne pročitavši Balzaca: to je još istinitije za Rusiju prema Turgenjevu!
