Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/64

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


gledatelju u nizu slikâ pokaže magičnu laternu čovječanstva. Sve podaje ovim dvama djelima izraz srodnosti: sardonična i zamišljena dispozicija, bol, sakrivena pod smiehom, sama nemogućnost naći za njih ime sred odredjenih rodova literature. Gogolj je prosvjedovao proti nazivu »roman«, koji su pridievali njegovoj knjizi; on ju je nazvao »poemom« i razdielio ju na pjevanja, a ne na poglavlja. Recimo, da ovi samoljubivi termini nemaju svoga sadašnjeg značenja, no recite, kakav naziv dajete »Don Quijote-u«, pa ćete naći ono, što pripada »Mrtvim dušama«.

No Gogolj u istinu nije osjećao nikakove sklonosti prema Hispaniji, niti je izbliže proučavao književnosti španjolske, niti je nazivao poglavlja svoje knjige — pjevanjima. Pa i iz pripoviedanja Gogoljeva o razgovoru s Puškinom ne može se izvoditi, što misli Vogüé. Puškin je svjetovao Gogolja, da se lati oveće radnje, pa mu je naveo za primjer Cervantesa, koji je takodjer napisao nekoliko izvrstnih novela, ali je slavu postigao samo većim djelom »Don Quijote-om«.

Priepor o tom, je li Gogolj bio mistikom u posljednje doba, dosta je bezkoristan. Vogüé poriče »misticizam« Gogoljev i drži, da su njegove misli bliže onomu, što se u Francuzkoj nazivalo Jansenizmom, da njegovo odreknuće od književne djelatnosti nije ništa neobično. Pitanje ne stoji u nazivima; činjenica ostaje nepobitna, da se je Gogolj odrekao svega svoga djela, dapače onoga djela, koje mu je prinielo ne samo slavu, nego i veliko historijsko značenje i pravu zaslugu za družtvo, pa da se je podao pasivnoj primirbi i bezplodnomu pijetizmu.

Turgenjev je osobito mio Vogüéu. On podaje najprije njegovu književnu biografiju i sadržaj glavnijih djela; brižno izstavlja osobitosti njegova pjesničkoga sloga, kojemu ne nahodi više primjera u ruskoj književnosti. On podaje Turgenjevu značajku Neždanova, junaka u »Novi«, da je bio »romantik realizma«. Po strogoj vjernosti ukusa, po nježnosti, po nekoj drhtavoj graciji, upravo razlitoj na svakoj stranici, i naličnoj na jutarnju rosu Turgenjev nema suparnika. Njemu se