Nekoliko paralelâ uvjerava pisca, da ima sklada medju tipovima i idejama u Gogolja, pa onda u Turgenjeva, Tolstoga i Dostojevskoga.
Osim toga upozoruje Vogüé i na drugu crtu u realizmu Gogoljevu pored onoga duha o evangjeoskom bratstvu. On zamjećuje, da po ideji Gogoljevoj Čičikov imade što manje ličnoga s toga, što u njemu nije htio prikazati ovoga ili onoga čovjeka poimence, nego kolektivno biće; to je Rus, neodgovoran za svoj pad. Kako glavni junak, tako i većina neliepih statista, što no ga okružuju, u jezgri nisu rdjavi ljudi, nego su to produkti nuždni i nekrivi: produkti povjesti, družtvenoga morala, smjera, sviju slučajnosti, koje naružuju ruskoga čovjeka po tom. Što je Rus biće prekrasno, tek izkvareno družtvenim stanjem, u kojem živi. To je teorija, koja se razumieva u »Mrtvim dušama« i u »Revizoru«; Turgenjev ju poprima iz nova u »Lovčevim zapiscima«. U svih realista ovoga vremena vidjet ćete osnovni sofizam J. J. Rousseau-a, koji je otrovao evropejski razum.
Vogüé je silno pretjerao, kad je pripisao Gogolju ovu prednost ruskoga čovjeka, tobože samo pokvarena družtvenim poredkom. U svoje prvo vrieme Gogolj nije imao takove specijalizovane misli, a u posljednje je vrieme naprotiv držao, da je rusko družtveno stanje najbolje i da je krivnja Rusâ, što ga ne umiju pojmiti i njemu se bez uvjeta pokoriti.
Ima i drugih netočnosti u izlaganju Gogoljeve djelatnosti. U povodu rieči, koje je Gogolj rekao o porietlu sadržaja »Mrtvih duša«, dobivena od Puškina, veli Vogüé: »Ne gledajući na točnost ovoga svjedočanstva, jednako častna po oba druga, ja ostajem uvjeren, da je pravi otac »Mrtvih duša« — isti Cervantes, koga tom zgodom napominje Gogolj. Ostavivši Rusiju putnik je prije svega otišao u Hispaniju, on je pomno proučio književnost ove zemlje (?) i osobito Don Quijote-a, koji mu je bio jedna od najomiljelijih knjiga. Španjolski mu je humorist dao temu, koja je divno išla u prilog njegovoj nakani: putovanja junaka, koga njegova manija povlači u sva područja i slojeve družtva, prilika su piscu, da
