Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/60

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


polubraću; on nam ih prikazuje realnima, kakovi su, s njihovim poimanjem života, koje se toliko razlikuje od zapadnoga, no koje je donekle njegovo poimanje.

Drugi primjer navodi Vogüé u Puškinovoj pjesmi »Braća razbojnici«: ovi razbojnici mogu liepo biti Katalonci ili Sicilijanci; no robijaši Dostojevskoga — to su pravi seljaci s Dnjepra ili Volge, pa se osjeća, da bi sâm prikazivač počinio ubistvo i kajao svoj zločin isto onako, kao i oni, — da ga je na to navela nesretna zviezda.

Napokon pisac ne nahodi u Puškina nijedne od onih sposobnosti, koje imadu njegovi nasljednici, — ni sjene misticizma, ni filozofskoga nemira ; pa se piscu sve čini, da je i religiozno čuvstvo za Puškina samo pjesničko sredstvo. Ovaj Slaven imade o svim stvarima jasne pojmove starinskoga Atenjanina. Njegova melankolija ne proizlazi u njega iz ruske potištenosti, niti iz mračnoga straha pod olovnim nebom, koji s pečalju vidi na zemlji samo biedu; ona proiztječe u njega iz »boli vieka« i sviju viekova, odatle, što život nekoč krasan, na žalost prerano prolazi, a ljubav prestaje. Pa uza to, on imade sva književnička svojstva, kakovih više ne nahodimo u spisateljâ njegove otačbine: on je tako kratak, kako su oni mnogorjeki, on je tako jasan, kako su oni tamni; njegov je stil otmen i zvuk njegov čist, kao grčka mjed; u kratko: u njega je ukus — granica, do koje više ne dolazi ruska književnost.

Znači li to ponizivati Puškina, ako ga pisac otimlje narodu, a predaje čovječanstvu? Za cielo ne znači. Recimo, ako hoćete, Puškin predstavlja malu klasu one velike stranke, kosmopolitsku aristokraciju, kojoj je pripadao, i sposobnost, koja vlada u toj klasi, onu nevjerojatnu gibkost, da se možeš otresti od sebe samoga i prilagoditi svakomu uzorku. Takav sud rekao bi dio istine, ali nije sva istina. Slučaj, koji mu dade Rusiju za domovinu, bio bi ga mogao baciti na svaku drugu zemlju; tim se ne bi ništa promienilo, on bi ostao, što je, na ime — prostim i vjernim zrcalom, u kojem se odražavaju sva čovječja čuvstva pod onom nošnjom, koju je prihvatilo obrazovano družtvo Evrope oko godine 1830. Sami ti stihovi, koji slave