Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/61

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


rusku prirodu, rusku ljubav, ruski patriotizam, vriedili bi za Engleza, Francuza ili Talijana, samo promienite nekoliko rieči. Zato misle, plaču i smiju se s Puškinom ljudi svagdje, gdje ih ima. On je divno poslužio zemlji, na koju je tako malo nalik, on ju je više nego ikoji drugi pisac probudio na intelektualni život, pa ga zato možemo bez pretjerivanja nazvati Petrom Velikim u literaturi ruskoj.

Vogüé osobito cieni Gribojedova, njegovu komediju po širini sadržaja, po tankoći oštroumlja postavlja iznad komedije Gogoljeve. On se divi pjesničkoj snazi Lermontovljevoj, premda je i on odraz evropskoga romanticizma; po ljepoti opisâ i sili čuvstva, kako se vidi u »Demonu«, valja Lermontova staviti o bok Miltonu. Malo je stihova napisanih ljepše, nego što su oni, gdje pali angjeo salazi na zemlju i izkazuje svoju ljubav Gruzinci djevojci..... Kad bi od sve poezije našega vieka trebalo da ostane samo antologija od nekoliko stranica, u njoj bi se morale sačuvati nekolike kitice od Lermontova, koje u Rusiji svatko znade naizust.

Potanje govori Vogüé o Gogolju: to je prvi pravi početnik suvremene realistične književnosti, pa Vogüé razpravlja o »Revizoru«, »Mrtvim dušama« i dr. Ruska mu se komedija čini težka, ova se veselost ne prima — bar stranca. Mržnja izbija na površinu, a ne uklanja je ona lakoća i krasni oblik, koja krate »Tartuffu«, da postane mračnom dramom. Izučavajući ruski teatar, lako ćeš pogoditi, po čemu se ova umjetna forma slabije razvila nego ostale. U zemlji, razdieljenoj u dvie kategorije sasma nejednake civilizacije, poezija i roman hitrije su uspjeli s toga, što su se obratili k obrazovanomu družtvu; naprotiv teatar, obvezan zabavljati masu, ostao je djetetom kao i masa. Njegova prostodušna publika traži puste lakrdije. Dapače u prvostepenim djelima (a to su samo dva: »Gore otъ» uma« i »Revizor«), komična je žica više gruba nego tanka. Ova sjeverna komika ne znade sredine izmedju grube farse i gorčine; mi ne nahodimo ovdje onoga tona, koji se svidja na Zapadu, onih lakih i tankih crta, koje diraju, ali ne vriedjaju. U nje nema rieči, koja sjaje i izazivlje smiešak, nego ima