i pretjerana, kakova se nahodi u Vogüéa, ili da bar nadilazi očekivanje samih Rusa. No Vogüé predobro poznaje ruski život, on je u svojoj knjizi dokazao, da je pronikao u tančine ruskoga života i jezika; on je prvi od zapadnih pisaca zašao u osobine ruskoga sadržaja i stila.
Njegovu osvrtu na historijski razvoj ruske književnosti domaća kritika dosta prigovara. Starijih perioda dotiče se pisac samo pripadom, pa i ne uviek točno; njegovu pozornost zapremaju najviše novi pisci — Puškin, donekle Lermontov i osobito Gogolj s ostalim drugovima modernoga romana.
Vogüé se ne slaže s obćenitim u Rusa mišljenjem o Puškinu. Rusi drže Puškina pravim osnivačem novoga realizma ruskoga. Vogüéa naprotiv smućuje njegov pretiesni dodir sa književnostima Zapada: Puškin je izrastao na ruskom tlu, ali se je razvio o tudjoj hrani, pa stoji prema ruskomu životu sa strane. Njegov je romanticizam — tudj; bez Byrona ne bi bila možna mnoga proslavljena djela Puškinova, dočim Puškinova proza nosi na sebi neizgladivu biljegu francuzke škole, poimenca Voltaireova pisanja. Ako izključimo, veli Vogüé, posljednja pjevanja »Onjegina«, u kojima se nalazi dražestni lik Tatjanin, i nekoliko drugih djela (kao što su »Zimnaja doroga«, »Rusalka«, »Medvêdiha«), tad valja priznati, da u Puškinovim djelima uobće nema nikakova plemenskoga značaja. On je — romantik, proniknut istim duhom, koji je u ono doba oduševljavao njegovu braću u Njemačkoj, Englezkoj i Francuzkoj; on izražava obća čuvstva i primjenjuje ih na ruske teme; no on gleda na narodni život sa strane, kao i svi ljudi njegova kruga, kao umjetnik slobodan od sviju utjecaja pasmine.
Izporedite njegov opis Kaukaza s opisima Lava Tolstoga u »Kozacima«; pjesnik 1820. godine vidi prirodu i ljude Istoka istim očima, kao kakav Byron ili Lamartine, to je za njega — blistava dekoracija, naseljena pjesničkim bićima, koja ljube, stradaju i misle po evropejskom uzoru onoga vremena.
Naprotiv za promatrača godine 1850. ovaj je ugao zemlje nanovo nadjena stara domovina; on se sili upoznati ovu svoju
