Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/58

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


elemente, da ih prekuha u svoju bit. Ako je želudac zdrav, asimilacija će se svršiti bez pogibelji; ako li je pokvaren, ostaje joj, samo da bira: hoće li poginuti — od glada ili neprobavljanja. Zato preporučuje Vogüé francuzkoj književnosti, da popravi svoju krv na račun Rusa.

Ako tako smije govoriti Francuz o svojoj beletristici, koliko više vriedi njegova preporuka manjim književnostima, medju koje ide i hrvatska! Nema sumnje, da se u novijoj pripovjedačkoj knjizi hrvatskoj opažaju neki tragovi ruskoga utjecaja, ali bi trebalo, da se hrvatska pripoviest sva prekali onim tonom iskrenosti i simpatije, koji nas kriepi i uznosi, dok čitamo ruske pripovjedače. I narodnim svojim duhom ruski roman može nam biti izgledom, jer se žica narodnoga duha previja ne samo u pisaca, koji idu za slavjanofilskom tendencijom, nego takodjer u pripovjedača, koji kao »zapadnici« ili nisu marili za slavjanofilstvo ili su mu se čak otvoreno protivili. Proučavanje ruskoga romana može biti našoj pripovjedačkoj književnosti topla, blagoslovna kiša!


III.

Veliko poštovanje, koje nahodimo u Vogüéa prema ruskomu romanu, izražava mnienje Zapada. Ali ta visoka ocjena ne bijaše za samu Rusiju — novost. Uza sve to, što je u Rusiji bilo i što još ima ljudi, koji se tuže na nedostatnu »samoniklost« ruske književnosti, na njeno »robstvo« pred Evropom, u obće je družtvo rusko umjelo već odavna visoko ocieniti vriednost modernoga svoga romana, uvidjeti veličinu ovoga stvaranja, razabrati u njemu jamstvo ruskoga razvoja i dobro orudje družtvene prosvjete.

Kako uvjerava Pypin, Rusi se nisu brinuli za to, znade li ili ne znade Evropa za ovo ili ono ime njihove književnosti, nego su postavili imena svoje književnosti tako visoko, da nisu mogla do njih imena sadašnje zapadne pripoviesti.

Ovaj veliki uspjeh romana ruskoga samo potvrdjuje ono, o čemu su Rusi bili davno uvjereni. Može biti, da je ta ocjena