nije, vjernije, prema načelima modernih znanosti, htjelo se naći u njihovim djelima osjećanje o komplektnosti života, bićâ, idejâ i onaj duh relativnosti, koji u naše doba sve to više razganja duh absolutnosti. Tako nastade realizam, koji danas vlada u svim evropskim književnostima, jer najbolje odgovara zahtjevima današnjega družtva, proučavajući život sa strogom točnošću, iztražujući potanko tajne uzroke sviju čina ljudskih.
Najbujnije se razplodio realizam u Francuzkoj, Englezkoj i Rusiji.
Vogüé drži, da Francuzka nije bila zgodna zemlja za realizam. Intelektualne predaje Francuzâ protive se neodoljivoj estetici realizma. Francuzki genij ne trpi nikakove polaganosti; njemu se hoće efekata, sjajnih, nenadanih efekata. Umjetnost pak, koja posljeduje prirodu, valja da se razvija polagano, ona ide za riedkim, ali moćnim efektima; ona sabira najsitnije potankosti, da nam sastavi lice ili sliku. Francuzi hoće, da im umjetnik malobrojnim crtama naslika cielu osobu ili prizor. Sva sila realizma stoji u njegovoj jednostavnosti, u njegovoj prostodušnosti; ali ta jednostavna, prostodušna umjetnost slabo zadovoljava ukus plemena ostarjela, duhovita, opojena retorikom, kakovi su Francuzi.
Vogüé se protivi tomu, da se Stendhal nazove otcem francuzkoga realizma. Ima u Stendhala, što ne dopušta, da ga nazovemo realistom: on je odviše duhovit, prečesto posreduje izmedju osobâ svoga romana šaljivim tonom. Podpuna hladnokrvnost, olimpska mirnoća piščeva pred činom, koji se u romanu razvija, to je jedna od glavnih dogma realistične škole.
Ni Balzac nije Vogüé-u podpun realist. Uza sve realistične crte svojih romana Balzac je sanjar, koji živi u neprestanoj obmami milijonâ, absolutne moći i čiste ljubavi.
Flaubert je pravi pokretač današnjega realizma u Francuzkoj, nakon njega iztančala se je metoda, ali je sustav u jezgri ostao isti. Zolu drže nekim reformatorom realistične škole, drugi ga pak proglašuju za otca novoga sustava u pripoviedanju. No on je sâm odrješito, dapače sa zlovoljom odbio
