o samom značenju modernoga realizma, i to u Francuzâ s jedne strane, a u Englezâ i Rusâ s druge. Vriedi ovdje napomenuti najglavnije misli njegove o tom predmetu.
Klasična književnost prikazuje čovjeka kao »junaka«, njegov rad odgovara skupu načela religioznih, vladarskih, družtvenih i moralnih. Uznoseći svoga junaka u dobru ili zlu, klasična je književnost prikazivala uzor onoga, što bi trebalo da bude ili ne bi smjelo da bude, a nije marila za ono, što je zbilja.
Vremena su se izmienila, pa su se preinačili i nazori u književnosti. Moderna umjetnost ne stoji u maštanju, nego u opažanju; ona iznosi na vidik život onakav, kakav je, u njegovoj skupnosti. Zato moderni pjesnik uzimlje čovjeka iz njegove svakidašnjosti, pa se u tom drži više znanstvenih sistema, jer hoće više da nas pouči analizom čuvstava i čina, nego da nas zabavi spletkama ili strastima. Klasična književnost postupaše rek bi kao kralj, koji vlada, kazni, nagradjuje, skuplja svoje miljenike iz kruga aristokratskih odabranika, pa im nameće neku konvencionalnu uljudnost i moralnost, neki odmjereni način govora.
Nova umjetnost hoće da posljednje prirodu u njezinoj moralnoj nebrižnosti, u njenu nemaru za izbor; nova umjetnost pokazuje pobjedu skupine nad pojedincem, svjetine nad junakom, relativnosti nad absolutnošću. Ovu su umjetnost nazvali realističnom i naturalističnom, ali su ju mogli okrstiti i demokratičnom, jer i ona prikazuje u svojoj struci onaj neumorni napor za svestranim izjednačivanjem životnih prilika, koji najživlje obilježuje naše demokratično vrieme, praćeno u svemu načelom jednakosti.
Ova je umjetnost posljedica ogromnoga preobražaja, koji se je zbio u čovječanstvu. To se vidi u cielom djelovanju ljudskoga duha u našem stoljeću. Čovjek razstavlja svemir u njegove nebrojene prave čimbenike, uvidja, da sve na ovom svietu — biće i zlo i dobro — potječe od neprestana rada
