Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/49

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je potvrđena


na Turgenjeva Josip Miškatović, njegovi su prievodi udešeni iz izvornika, te su svojom stilističnom dotjeranošću ugodili hrvatskomu čitatelju, ali na samu književnost nisu djelovali sve do osamdesetih godina. U šestdesetim i sedamdesetim godinama hrvatska se je novela u obće povodila još za romantičnim načelima, premda se amo tamo već vidi, da probija težnja za realizmom.

Sustavnu povjest novije ruske književnosti napisao je godine 1891. u Petrogradu A. M. Skabičevski: »Istorija novêjšej russkoj literatury, od godine 1848.—1890«, pa je ovo djelo pored sviju nedostataka, koje mu je kritika ruska izniela, svakako najizcrpnija radnja o tom predmetu, pa će namirivati onu potrebu, koju bi trebalo da zadovolji neizdani do sada konac »Historije slavenskih literatura« u Pypina i Spasovića.

Medju zapadnim knjigama o ruskom romanu najvećma se je iztaklo djelo akademika M. de Vogüé-a. Pisac je mnogo godina boravio u Rusiji, imao je prilike, da upoznade ruski život i knjigu, dapače znao je u glavu najznatnije ruske pripovjedače, kao što su Turgenjev, Dostojevski, Lav Tolstoj. Po tom je on bio jedan od najkompetentnijih sudaca o tom predmetu, pa je doista njegova knjiga — nešto cielo i dovršeno. Ima dakako nedostataka, koji su mu se kao inozemcu podkrali. Ali to ne otima vriednosti djelu. Vogtüé je potanko proučio svoje pisce, t. j. osobito Gogolja, Turgenjeva, Dostojevskoga i Lava Tolstoga. Za njega je ruski roman osobit sviet, neobično izvoran i duboko narodan. Ovaj pojav sasvim pravo nastoji Vogüé spojiti sa samom dubinom narodnoga značaja i sa povjestnim podatcima. Zato počinje iz daleka — od prvih koraka ruske narodnosti; zatim hitro prolazi glavne činjenice ruske književnosti novijega doba do Puškina. U jednom periodu vidi pisac samo slabe početke prosvjete pod utjecajem Bizanta, a u drugom — odviše vidno posljedovanje, lišeno interesa za one, koji poznaju izvore.

Ruska književnost, samostalna i zanimljiva, počinje se istom u ovom stoljeću. Prije nego prelazi na samu ocjenu pojedinih pisaca Vogüé u predgovoru živo izlaže svoje misli