Prijeđi na sadržaj

Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/39

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je potvrđena

znatno samo od momenta, kad se junak Rajski susreće s licima iz pokrajine — Markom Volohovom, nihilistom, rek bi, učenikom Bazarovljevim, s bakom Berežkovom i s Vjerom, silnom i samostalnom ženskom naturom, koja smjelo ide u susret novim strujama. Ona se ipak ne odkida od temelja moralnoga bivstva i probija se kroz mrak pogrješakâ i s njima spojenih stradanja do svjetla, podavajući ruku novomu radniku, i to Tušinu (ovaj je tip paralelan Litvinovu u »Dimu« i Solominu u »Novi« Ivana Turgenjeva). Roman nije bio u svoje vrieme dosta ocienjen kritikom.

Medju nasljednicima Bjelinskoga na polju kritike i publicistike valja napomenuti Valerijana Nik. Majkova (od g. 1823. do g. 1847.), Vladimira Aleks. Miljutina (od g. 1826.—1855.), Apolona Aleks. Grigorjeva (od god. 1822.—1864.), pjesnika i filozofijski naobraženoga mislitelja, Nikolaja Aleksandrovića Dobroljubova (od godine 1836.—1861.), već napomenutoga Dmitrija Ivanovića Pisareva (od god. 1840.—1868.) i Nikolaja Gavrilovića Černyševskoga (od g. 1827.—1889), koji je svoju publicističnu djelatnost prekinuo s tendencioznim romanom »Čto dêlatь?« (god. 1863.). Ovaj roman neprijatno poraza svojim nihilističnim tonom, a kolorit mu je čisto socijalističan. No s vremenom će se strasti utišati i bit će moguća objektivnija kritika, pa ćemo ovaj roman kao sliku novih družtvenih prilika, koje se iznose u sanjama glavne junakinje i koje su osnovane na mnogostranom izučavanju novijih ekonomijskih i socijalističnih knjiga, moći da ubrojimo medju najvrednija djela u načinu »Utopije« Tome Morusa. No na mladež je zlo utjecala najslabija čest romana, gdje pisac nastoji teoretične fantazije spojiti sa zbiljskim životom. Černyševskoga, temeljita učenjaka, nevino je proglasila nihilistična nedoučad za svoga učitelja, te on bude poslan u Sibir, no kasnije se povrati u zavičaj, u Saratov, gdje je i umro usred naučnih i književnih nastojanja.

Tendenciozni smjer novije književnosti našlo je i svoga pjesnika — Nikolaja Aleksejevića Nekrasova (od god. 1822. do god. 1877.). Hrpa manje nadarenih pjesnika povlačila se