Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/325

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


pristaju uz prvu misao, a Dumas, Strindberg, Tolstoj vjeruju drugo.

Kršćansko-spiritualistični duh već se dugo vremena razvija u Evropi, pa nije čudo, što se napokon javljaju misli o braku, kako ih razvija Björnson u drami »Rukavici« (»Suavi«) ili još oštrije Tolstoj u »Kreutzerovoj sonati«. U Björnsona traži mlada žena od muža podpunu uzdržaljivost prije braka, Tolstoj pak u »Kreutzerovoj sonati« polazi do skrajnje granice.

Vriedno je priznanja, što nam veliki suvremeni pisci pred očima odkrivaju ljudsko biće poput lepeze. Nema ništa, što bi pritajivali ili hinili bojeći se publike i kritike. Počevši od poroka, nizkosti i zločina otvara se pred nama široko polje duševnoga života, pogled na čovjeka-životinju, na prirodni i čovječji dio sve do najveće plemenitosti ljudske. A sve se to pripovieda za čudo slobodnim jezikom, bez nakita, bez sentimentalnosti. Oni nam pokazuju naš duševni razkol u dva svieta: jedan je sviestan, a drugi nesviestan, jedno je čovjek, a drugo životinja, jedno sloboda, a drugo nužda.

Bourgeta smućuje moderna mekanična znanost, koja uči, da nema slobodne volje; on drži, da će se to zlo dojmiti mladeži, da će mladež u determinizmu naći povlasticu za biezobziran egoizam, pa da će se tako razuzdati u čovjeka »životinja«. Zato nas Bourget upućuje na vjeru, na katoličanstvo, na molitvu kao jedinu moć, koja će obuzdati životinju i modernim ljudima vratiti jedinstvo. Dumas drži, da se životinja razvija u kalu hipercivilizacije, i zato grmi proti njoj. Maupassantu se odnošaj obaju ljudskih spolova čini poniženjem, ostatkom nepobiedjene i nepobjedljive praprirode; napokon evo Tolstoga, komu se prikazuje produktom razdražene neprirodnosti u civilizaciji. Tolstoj polazi tako daleko, da najzad propovieda preporod starokršćanskoga života. Njemu nije čovječanska ni kultura ni civilizacija, njemu je čovječanski samo onaj način života, koji ne poznaje obrane od zla, ne odbija nikakove nepravde, ne mari za novac i zemaljsko dobro, te muža i ženu dovodi do toga, da se vazda smatraju braćom.