u naš život, pa njime tako dobro upravlja, te dapače najsuroviji i najograničeniji ljudi moraju i mogu priznati, da se patriotizam podpunoma protivi moralnim načelima, kojima je podvrgnut njihov život.
Talijanski učenjak Ferrero u povodu Sabatierove knjige o »Životu sv. Franje Asiskoga« izporedjuje reformatora Tolstoga s Franjom Asiskim, znamenitim propovjednikom ljubavi u XIII. stoljeću. Mistični viek svetaca, kakovi su bili sv. Franjo Asiski, sv. Dominik i mnogi drugi svetci katoličke crkve, nije posvema izčezao, jer u naše dane živi čovjek velike slave, koga s pravom možeš nazvati Franjom Asiskim XIX. vieka, a to je — Lav Tolstoj. Tako veli Ferrero. Sv. Franjo je ponajprije djelovao u Umbriji, zatim u ostaloj Italiji, pa u Germaniji i Poljskoj, te je mnoge hiljade ljudi poveo za svojim svetim primjerom. Mnogi zavadjenici odmah su se izmirili, lihvari su napustili svoje tražbine, bogataši se odrekli imutka na korist sirotinje. Tako je silan bio potok ljubavi k bližnjemu, milosrdja i nesebičnosti, koji se je razlio zemljom poslije nauka Franjinih. Medjutim ovaj je pojav bio dosta kratkotrajan. Tolstoj nije do sada doživio ni te sreće. Njegove knjige čitaju milijuni ljudi, a o takovoj propagandi nije moglo biti govora u doba Franje Asiskoga. Pa ipak je do sada dojam Tolstoga samo književan, kako je utjecaj Franje Asiskoga bio životan.
Reformatorstvo Lava Tolstoga ide uporedo s tako zvanom »novokršćanskom« strujom u suvremenoj Evropi. Suvremeni pisci evropski govoreći o razkolu u čovjeku, o njegovoj »božanskoj« i »čovječjoj« prirodi došli su do raznih resultata. Jedni drže, da je »životinja« u čovjeka preostatak stare divljosti i barbarstva, a drugi opet misle, da je posljedica prevelike kulture, koja se može ukloniti samo povratkom k prirodi, u jednostavniji, više seoski život. Maupassant i Zola
