Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/326

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Tolstoj je dobro uvidio, da su zla i nevolje u modernom družtvu posljedicom raznih uzroka medju sobom izprepletenih i svezanih. Kad se unište uzroci, nestat će i njihovih zlih posljedica. Zato je Tolstoj tako oštrim bičem navalio na militarizam, na obću vojnu obvezanost, jer ju drži jednim od glavnih korienâ družtvenih zala. U tom se podudara s velikim englezkim filozofom Spencerom, »Aristotelom devetnaestoga vieka«, koji je u svojoj etici promotrio sve biede modernih država i došao do zaključka, da valja prije svega ukloniti — militarizam.

Sudili ma kako o reformatorskom idealu Lava Tolstoga, proglasili njegovu težnju sanjom, ipak ne možemo poricati, da ga u tom poslu vodi požrtvovna ljubav i plemenita želja, da doskoči nevoljama ljudskim, koje svako bolje srce i pretežko osjeća. I najveći protivnik ove nauke mora priznati učitelju njezinu, da su mu rieči i djela u skladu, kakov se riedko nahodi u ljudî! Medjutim nadajmo se, da će nas Tolstoj obdariti još kojim umjetničkim djelom. Bar nedavno rekao je nekomu dopisniku, da kani dovršiti oveću dramu. A što napiše takav veliki genij, kao što je Tolstoj, na polju liepe umjetnosti, ne pripada više samo Rusima i Slavenima, nego svemu svietu. Piscu romana »Vojne i mira«, koji je Carletti zgodno izporedio sa Kremljem, umjetniku Tolstomu mjesto je uz Homera, Dantea, Shakespearea, Göthea!