Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/322

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Sva mržnja i sva sila izčezava pred višim zahtjevom: »Ako i pripadaš državi i imaš dužnosti prema njoj, opet pripadaš Bogu i vječnomu životu, koji ti takodjer nameće dužnosti.« A jedna je od prvih dužnosti, koju osjećaju pravi sljedbenici božje nauke o ljubavi, — da se ne smijemo nikada zlu opirati silom. Tolstoj omiljelu svoju misao ponovno razlaže u ovom spisu sa još većom zrelosti uvjerenja.

U jednu ruku s divnom jednostavnošću i rječitošću pokazuje pisac, da čovjek, koji se osjeća djetetom božjim, može iz ove sviesti crpati neizmjerne sile. Takav čovjek ne ljubi, jer mu je to korist, nego jer je ljubav bit njegove duše, jer ne može drugo nego da ljubi.

U drugu ruku pisac priznaje, da će kršćanin oklievati, da razori državu, kako bi se moglo izvoditi iz njegovih nauka; dapače uvidja, da je često nemoguće u tom smjeru raditi. Ali ništa nije uzvišenije nego istina, te bi naš život već odavna bio drugčiji, kad se njegova neopravdanost ne bi hinilački zatajivala. Kad bi ljudi prestali lagati, odmah bi uvidjeli, da su se krute državne uredbe već pokolebale i da ih podržavaju samo naša laž i himba, premda se ljudima čini, da ih samo ove uredbe vežu i da su one nešto razborito, nuždno, sveto, Bogom odredjeno.

Istinu upoznavati i priznavati — to je jedino, što je čovjeku uviek slobodno činiti. A Tolstoj je uvjeren, da je to dovoljno, da s vremenom carstvo božje dodje na zemlju. Kad ljudi jedared upoznadu pravu istinu, ona će se prije ili kasnije pretvoriti u čin. Zato nam veliki starac iz Jasne Poljane veselo dovikuje utješne rieči: Carstvo je božje u vama!

S univerzalnim, božanskim shvaćanjem života u savezu je i druga razprava Tolstoga »Kršćanstvo i patriotizam« (godine 1894.). Tolstoj ju je sastavio pod dojmom svečanostî u Kronstadtu i Toulonu. Za pisca je patriotizam jedna od najodurnijih manifestacijâ naših družtvenih uredaba. Patriotizam nije ništa drugo nego prednost, koju svatko daje svojoj državi pred drugima. Ovo je rodoljubno čuvstvo vrlo koristno za vlade i za cjelinu države, ali je uza sve to bezsmisleno i ne-