fenomen, po kojem se pokazuje, kako je nedostatno družtveno (pogansko) shvaćanje života. Ovo družtveno shvaćanje može biti opravdano dotle, dok ljudi dragovoljno žrtvuju svoj interes obćenitomu interesu, ali što se više širi družtveno tielo, to je rjedja i ova dragovoljna žrtva; moć t. j. organizovana moć, koja stoji na čelu, prisiljena je sve više i više, da se upire o nasilje. I doista današnje naše velike države, stvorene osvajanjem i državničkom vještinom, održavaju se samo još nasiljem, jer im se pojedinački interesi sve više protive. Vojnom obvezanošću pošlo je vladama za rukom — pod izlikom za obranu države od vanjskih dušmana — do najvećega stupnja razviti onu moć, o koju se same oslanjaju, sve državljane dovesti u njihovu neposrednu zavisnost i njih učiniti odgovornima za družtveni poredak, koji se podržava ovom moću. Zato se Tolstomu čini nemoguće, da bi vlade same drage volje htjele pristati na to, da se dokine ova moć, koju su uvele za svoju podporu. U isti mah vidi Tolstoj u vojnoj dužnosti posljednji izraz nutarnjega protuslovlja u družtvenom shvaćanju, jer vojna dužnost sama uništava sve prednosti družtvenoga života, koje je pozvana braniti. I doista povećanje vojne sile stavlja na kocku uspjehe, mogućnost i sigurnost ljudskoga rada, premda joj je svrha, da ih upravo zakriljuje, pa će ljudi tako s tim brže doći do upoznaje, da se nemaju nadati svojemu oslobodjenju tek odatle, ako se poprave sadašnje družtvene uredbe.
Kako bi se moglo doskočiti ovim jadnim suvremenim prilikama? Kako Tolstoj misli, u tom je poslu odlučno, kako svaki čovjek osobno shvaća pitanje, je li nije li vojna obvezanost — opravdana, pa će se prema tomu naći i liek.
Vojna obvezanost pitanje je moralno i religiozno. Vlade nastoje čovjeka uvjeriti, da mora biti pripravan svoj interes, svoj život, dapače svoj ideal žrtvovati obrani družtvenih uredaba; vlade dakle misle, da je čovjek rodjen samo za dobro ovoga družtva. Ali čovjek, koji je proniknut univerzalnim i božanskim shvaćanjem o životu, drži i vjeruje, da su svi ljudi djeca božja i da moraju nastojati, kako će što više biti dionici božanskoga života, za koji je klicu Stvoritelj zasadio u ljude.
