Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/316

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


ograničeni horizont; oni se ne umiju pravo izražavati ili upotrebljavaju rieči, kojih ne razumiju; nespretni su, glupi i naivni; izuzevši one, koje je primjer dangube i putenih užitaka izkvario, pokazuju poštenje i moralno zdravlje, u nekih je to poštenje kao stablika, na kojoj će pod zrakama djelotvorne ljubavi procvasti cviet pravoga života.

Ova je komedija (u četiri čina) tek lako nabačen nacrt; da dublje prodreš u nauku piščevu, valja ti posegnuti za djelima, koja su obasjana bar gdjekad jačim svjetlom.

Takovo je djelo drama u pet čina »Vlast tmine« (Vlastь tьmy, godine 1886.). Ovdje pisac ne prikazuje fine kulture ni naobraženih ljudi, nego samo seljake, imućne seljake. Ove je seljake pokvarila težnja za posjedom i užitkom, te ih otudjila nježnijemu čuvstvu, svim visokim i plemenitim mislima o životu, izuzevši Akima. Jedino nesebično čuvstvo, koje se nahodi u jednoga od ovih bića, materinska ljubav odrodjuje se ovdje u nagon divlje zvieri, ubija sva moralna čuvstva, pa ta posve zvjerska materinska ljubav proizvodi više zla, nego surovo samoljublje drugih ljudi; u ostalom svi su ovi ljudi živa bića od kosti i mesa, ni u čemu pretjerano prikazana. Glavno lice Nikita pravi je blesan, samoljuban i kukavan, donekle dobroćudan, ali se tom dobroćudnosti još jasnije pokazuje, kamo ga dovode moralne slabosti. On po slabosti i putenoj samoljubnosti propada sve dublje i dublje. Počinje s lažju, s okrutnim samoljubljem mužkaračkim naprema posljedicama putene slabosti; kako je kukavan, postaje bezobrazan prema svomu otcu, daje se na krivu prisegu, te napokon postaje sukrivcem zločina; pošto se je ovim zločinom okoristio, oženio se svojom ljubovcom i prisvojio njezin novac, stane ju sve više zanemarivati, opija se, daje maha svim nižim strastima, zavodi svoju pastorku i najzad se okalja pravim zločinom. To je vlast tmine, moć moralnoga mraka nad surovim čovjekom prirode.

Kao opreka ovakovih ljudi javlja nam se razboriti, vedri, ugodni i u svemu pristojni Ivan Iljić, valjani činovnik, čovjek comme il faut. Prikazuje nam ga pripoviest »Smrt Ivana Iljića« (god. 1884. do 1886.). U čem je bio njegov sjajni život? Od