a glavnim im je poticalom bila piščeva psihologijska oštroumnost; jezgra im je misao, da je ljubav zakon čovječanstva, pa je odatle Tolstoj smjelo izveo sve filozofijske, moralne i družtvene zahtjeve. Tolstojizam je najpodpuniji odgovor na težnju za pravednošću i jedinstvom u ljubavi. Dva su bitna prigovora nauci njegovoj.
Jedni vele, da je njegov ideal osnovan, ali drže, da ga čovjek ne može postići bez prekoprirodnoga posredovanja, pa da bez grieha može njegovo ostvarenje prepustiti budućim pokoljenjima.
Drugi opet pobijaju sam ideal, te tvrde, da pravednost nije jedina dužnost čovječja ni ujedinjenje u ljubavi jedini cilj. Oni zahtjevima srca oprečavaju zahtjeve duha: ako čovjek ide za ljubavlju i pravednošću, onda takodjer teži za spoznajom i udivljenjem, a to nisu najneznatnije njegove sposobnosti, s pomoću kojih može postići istinu i težiti za ljepotom.
Medjutim nauka Tolstoga prikazuje nam samo njegovu sliku o životu, do koje je došao ne mogući više živjeti na sadašnji naš način. Proničući suvremeni život proživio je Tolstoj krizu, koja nije osamljena u prvakâ evropske misli. Jednaki uzroci radjaju jednakim posljedicama.
Već su davno klice bratske ljubavi i jednakosti, koje se nahode u evangjelju, urodile plodom na ruskom tlu. »Duhoborci«, »mliečani« (molokany, koji piju mlieko) i »obći« već su ponovno osnovali obćine, koje su se i uzdržale, premda su ih gonili. Osobito se je u tom poslu iztakao pučki apostol Sutajev, pa se je Tolstoj približio njegovu shvaćanju kršćanstva; isto tako povodi se on za seljakom Bondarevom u shvaćanju zakona o radu. Tako imade tolstojizam široko i duboko korienje u pučkom životu, pa je Tolstoj misli, koje su se u jednostavnih glava razvile, uredio, izpitao i doveo u sustav; ili su to tek evangjeoska čuvstva, koja su i pod formalizmom pravoslavne crkve neprekidno klijala. Podavši Tolstoj ovim čuvstvima svoj smioni genij i važni glas, našla su ona jeku u širokim slojevima čitateljstva. Već su i drugi pisci pripremili čitateljstvo rusko za ovakove misli. Dapače može se reći, da
