Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/311

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


ni u obće komu boli. To će reći, spolne su pohote po priznaji sviju uz neke uvjete neopravdane i mogu se zatomiti. Mladi čovjek, koji je uzgojen u misli, da je ljubav k bližnjemu zakon čovječanstva i uvjet za sreću, gledat će na sve žene kao na majke, na sve djevojke kao na sestre — sve do onoga časa, dok mu prilike i simpatija ne odkriju prave odabranice njegove. Kad bi bilo tako, mlade se djevojke ne bi glupo uzgajale, samo da se svidjaju; u mladih bi ljudi bila putenost umjerena, dočim ju sad pobudjuju i razdražuju običaji, umjetnosti i knjige; mladići i djevojke ne bi prije reda sanjali o ljubavi, ne bi u toj opasnoj, i ako nevino osjećanoj igri tratili godine, koje bi plodno mogli upotrebiti za druge djelatnosti. Pa kad bi se napokon u mladoga čovjeka razvila instinktivna težnja za izključivom ljubavlju, bio bi se već priviknuo, da svoju ženu drži za ravnopravno biće i da ne očekuje samo osobne sreće od bračne sveze.

Kao što nitko ne gradi kuće bez temelja, tako i spolna ljubav nije opravdana, razumna ni trajna, ako nije osnovana na osnovu prave ljubavi ili štovanja. Spolna je ljubav opravdana, ako je uzajmična i ako nije samoljubiva na štetu drugoga bića; razumna je, ako nije samo instinktivna, nego sviestno znade, što pripada čovjeku, koga štujemo i bratski ljubimo; napokon ona je trajna, ako je izključiva. Onaj, koji bi sve druge žene držao za sestre svoje, jedini bi mogao sačuvati svojoj bračnoj drugarici strastvenu, izključivu ljubav. Ovo je shvaćanje strogo, ali jedino ono može osigurati dostojanstvo bračnih drugova i budućnost djece, ono jedino podaje podpuna stalnost družtvenim prilikama, samo ono odgovara fiziologijskim i moralnim zahtjevima braka. Prava razkalašenost nastaje onda, ako čovjek prekine sve moralne veze naprema onoj ženi, s kojom je sklopio brak.

Bračna, izključiva ljubav grieh je naprema najvišemu idealu, jer je zaprekom podpunomu ujedinjenju sviju ljudi, ali na napomenuti način postaje dobrim, bar dotle, dok ostaje sredstvo i ne bude svrha; postane li svrhom, onda je brak samo još povreda najvišega ideala. Brak je najprirodnije