noga i političkoga života. Mnogi su njegovi stihovi postali poslovicama; Krylov na polju basne nadilazi sve evropske pisce, ne izuzevši ni Lafontainea. Svi su ovi pisci utirali put jednomu od najvećih ruskih pjesnika — Aleksandru Sergejeviću Puškinu (od god. 1799.—1837.).
S Puškinom se započinje najnoviji period ruske književnosti. On je u početku bio romantik. Napoleonove vojne dale su mu pobude, da pjeva rodoljubne pjesme, u kojima se je povodio za Žukovskim, a Žukovski je opet bio pod dojmom germanskih vojnih romantika. Zanesen liberalnom strujom Puškin je pisao pjesme i epigrame sa socijalnopolitičkom primjesom, a medju inim u to doba spjeva svoju »Odu slobodi«, koju ju je milostivo primio car Aleksandar I., ali bi kasnije zabranjena. Za nekoliko godina poslije kongresa u Aachenu, Tropavi i Ljubljani nastupi reakcija, i Puškin samo s pomoću moćnih osoba ukloni se izgonu. U početku bi poslan na jug, a poslije na svoje imanje bez prava, da ga ostavi. Ovdje u toj samoći stvorio je pjesnik svoja najdivnija djela. Otresavši se romantike, podade se byronizmu, koji se je prenasitio života, ali se ipak izbavi i od njega, jer se je na sreću pjesnik sve više i više zbližavao sa narodnim težnjama.
U to doba upravo se počinju Rusi baviti i oko narodne pjesme. Našasta zbirka bylinâ (junačkih pjesama) K. Danilova, koju je g. 1818. objelodanio Kalajdović, pobudi interes u izobraženih izpitivača i pjesnika. S vremenom su izašle i druge zbirke, koje se dopunjavaju još i dandanas. Najbolje zbirke pripadaju Petru Kirjejevskomu, Rybnikovu i Hilferdingu. Narodne pjesme živu u raznim gubernijama, no osobito na sjeveru, gdje su se pod zaštitom prostranih pustinja i šuma stari običaji sačuvali u veoma svježu obliku. Različne se pjesme ujedinjuju u podpune epopeje, pa se tim narodna ruska epika razlikuje od epa nekih drugih naroda, u kojih su epopeje došle do našega vremena u književnoj obradbi, pa je nastala potreba, da kri-
