Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/29

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je potvrđena


tika na pr. u pjesmi o Nibelungima potražuje izprvični sloj narodnih pjesama. Naprotiv u ruskoj epici (kao i u hrvatskoj) treba samo da se odiele najstariji elementi od novijih varijanta. Kao što se je politički život skupljao u Rusiji oko Kijeva, Novgoroda i Moskve, kao što ova tri imena pokazuju tri različne periode ruske povjesti: tako se i skupine narodnoga kazivanja tiču ovoga ili onog perioda. Najstarije pjesme pripadaju kijevskomu periodu, a glavni je narodni junak ujedno najveći junak kijevske skupine; junaci ove skupine okružuju »rumeno sunašce — miloga kneza Vladimira«. Ilija Muromec predstavnik je slobodnoga ruskog seljačtva. On vazda ostaje vjeran svojemu zvanju, odbija kneževske milosti i u obće svaku ma kakovu poboljšicu. On spasava Rusiju, kojoj prieti najveća pogibelj, kad ga zastrašeni knez Vladimir stane zaklinjati udovama i sirotama. Odlične su crte ovoga epskog junaka dobrodušnost i strpljivost, sjedinjena sa tvrdom vjerom u svoje sile; on nije ni žestok ni prevarljiv. Za Ilijom stoji još cieli niz tipnih »bogatira« (junakâ).

Narodna poezija, za koju do sada nije nitko mario, izišavši evo na vidjelo duboko se dojmi ruske umjetne književnosti i podade Puškinu i njegovu kolu novu silu i pravac. Istom od ovoga vremena zaslužuje ruska (pisana) književnost ime »narodne«; do tada je bila inostrana biljka, presadjena najprije iz Bizanta, a kasnije iz Zapadne Evrope. Od to doba daroviti pjesnici i prozaici trse se spajati narodna načela s načelima Zapada. Tako nastoje ruski spisatelji stvoriti tip, koji odgovara potrebama ruskoga života, — tip ruskoga čovjeka.

Već u pjesničkoj pripoviesti »Ruslanu i Ljudmili« Puškin je jasno izkazao nastojanje, da sveže inostranu romantiku s ruskom narodnošću. U kasnijim se njegovim većim pjesnima (Kaukazki zarobljenik, Bahčisarajska fontana, Cigani) mjesto romantike javlja byronizam; napokon izadje njegov narodni roman u stihovima — »Evgenij Onjegin« (od g. 1823.—1831.), u kojem je na početku još možno zamietiti utjecaj Byronov, no naskoro se njegov utjecaj gubi za narodnim prizorima i opisima ruske prirode. U tom se romanu prvi put riše značaj