Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/26

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je potvrđena


bila uzrokom nebrojenim pohodima na mjesto radnje, blizu Moskve. U Karamzinu je Rusija dočekala takodjer i povjestnika, koji je prvi obradio »Povjest ruske države« na osnovu prvih vrela. Najljepše vrieme njegova književnoga rada pada u vladu Aleksandra I., jer je kratka vlada Pavlova bila još neprijatnija po duševni razvoj, nego posljednje godine Katarinine.

J. J. Dmitrijev (od g. 1760.—1837.), drug Karamzinov u mlade dane — zajedno sa svojim predšastnikom J. J. Hemnicerom (od g. 1745.—1784.) i suvremenikom A. E. Izmajlovićem (od g. 1779.—1831.) odlikovahu se osobito u basni.

Od dramaturgâ ovoga doba zaslužuje spomen Vladimir A. Ozerov (od g. 1770.—1816.), koji je svoje junake gradio po uzoru francuzkom (»Dmitrij Donski«), a gdjekad po primjeru njemačkih i englezkih pisaca (»Fingal«).

Od Karamzina je kud i kamo veći pjesnik njegov mladji suvremenik Vasilij A. Žukovski (od god. 1783.—1852.), koji se razvijao još u književničkom krugu Novikova, drugovao s Karamzinom, radio s njime, borio se za nj; pa kako je Karamzin uveo sentimentalnu poeziju, tako je on odkrio romantični period ruske književnosti. Premda je on, udubavši se u njemačke i englezke pjesnike, više iz njih prevodio nego samostalno tvorio, opet je umio svagdje unieti svoju osobnu bol, koju mu zadade nesretna ljubav, svoje misli i čuvstvovanja, tako da su njegove pjesme više no goli prievodi.

Napoleonove vojne kako u Germaniji tako i u Rusiji probudile su narodnu samosviest. Osobito se silno dojmio mnogih obrazovanih Rusa, koji su služili u vojsci, pohod preko ciele srednje Evrope do Pariza. Ono, što je Karamzin izkusio i u svojim pismima predstavio čitateljima, mogao je sada svatko vidjeti na svoje oči. Osjetljiva mladež vrati se kući s obnovljenim duhom, puna čovjekoljubivosti, naobrazbe i slobodoljublja pa se žurila, da dade oduška svomu srcu u poeziji i u obće u književnom radu. Ovi ljudi po svojim sklonostima i po mislima, koje su ponieli sa sobom sa Zapada, nisu se osjećali voljko ni u vojnoj ni u gradjanskoj službi tadašnje Rusije.

Car Aleksandar I., koga je uzgojio Švicar Laharpe, u