Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/200

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


vrlinama i njegovim nedostatcima. Turgenjev je ujedinjivao u sebi sve vrline ruskoga naroda: naivnu dobrotu, čistoću srca, prostodušnost, smjemost i pokornost sudbini. Bio je, što vele, duša božja; njegov snažni um spojio se sa nepokvarenim srcem djeteta. Odanost, velikodušnost, milosrdnost, bratska ljubav — sve te vrline bijahu mu prirodjena, organična svojstva. U našem svietu, gdje je inače svak oboružan za borbu sa životom, on je bio kao veliko diete, krotak, razmišljen, ljubezan čuvar svojih ideja kao pastir svojih ovaca. Dapače po vanjštini taj visoki, mirni starac s krupnim, nešto neotmenim crtama lica, s izrazitom plastičnom glavom i dubokim pogledom podsjećaše te ruskoga seljaka, djeda, koji sjedi na pročelju patrijarhalnoga stola, tek oplemenjena i preobražena misaonim radom.

Ruska duša vidi se i u njegovim djelima. Prvo su njegovo slavno djelo »Zapisci lovčevi«. Od g. 1847. do g. 1851. javili su se prvi članci bez svakoga primisalja, pod stiegom poezije. Obćinstvo nije još naslutilo njihova pritajena smisla, ali je oćutjelo, da se javlja silan talenat u književnosti. Nema sumnje utjecaj se je Gogoljev odrazio u slogu mladoga pisca u načinu, kako opisuje prirodu: »Večeri na majuru« bile su mu uzorom. Bila je to ista velika, žalobna simfonija ruske zemlje, samo je umjetnička obradba bila sasvim drugčija. Nema tu više gruboga humora Gogoljeva, ni otvoreno narodnoga značaja njegovih slika, gorućega zanosa prekidana gorkom ironijom. U Turgenjeva nema likovanja ni zanosa, u njega preobladava ton manje rezak, čuvstvo više sakriveno, ljudi i okoliši osvietljeni su bliedim večernjim svjetlom, predstavljeni su kroz idealnu koprenu, nu u ostalom prikazani su savršeno. I jezik je bogatiji, više je gibak i mekan, dotjeran do savršenstva, do kojega nije došao do sada nijedan ruski pisac. To nije više gladka, čista proza Puškina, koji se je načitao Voltairea. Fraza u Turgenjeva teče lagano, nježno, kao vode velikih ruskih rieka po šumama, zaustavljajući se u trstici, nasute plovućim cviećem, uz razasuta po putu gniezda, pune blagovonja, odrazujući u sebi čudesa neba i okoliša i nenadano se opet protiskujući kroz sjenate gustare. Takova je i