Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/201

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


njegova rieč: ona se zaustavlja na putu i zahvaća sa sobom — i zuj pčele i krik noćne ptice i tiho zamiranje vjetrića. On je ponovio najprolaznije zvuke velike harmonije prirodne, predao ih je sa svim najsitnijim niansama.

Kad su se javili »Lovčevi zapisci« u jednoj knjizi, shvatilo je obćinstvo ujedared svu važnost njihovu: javio se je čovjek, koji se je drznuo razviti tajni smisao mračne Gogoljeve šale o »mrtvim dušama«. Kako ćeš inače označiti ovu galeriju portreta, koje je lovac sakupio, — malu vlastelu, naivnu egoističnu i strogu, lakome činovnike, koji upravljaju mrko, i pod njihovim željeznim pritiskom zaboravljene helote, kmetove, štono izgubiše čovječje dostojanstvo u svojem siromaštvu i pokornosti? A ipak je Turgenjev umio sve te tamne slike preliti osobitom dražešću i gracijom po nekoj tajnoj sili svoje poezije. Odkuda taj razbiti život u svih junaka na selu? Odakle ova bolest, koja je preklopila ladanje? Ne bi bilo pravo reći, da Turgenjev navaljuje na kmetstvo; ruski pisci poradi cenzure, a i poradi osobitosti svoga genija ne napadaju odkrito: oni ne dokazuju i ne razsudjuju, nego naprosto rišu bez ikakovih izvadjanja. Dvadeset godina iza toga objelodanio je Dostojevski u »Zapiscima iz mrtvoga doma« svoje strašne uspomene na desetgodišnji boravak u Sibiru, ali ne ćeš naći u knjizi ni kaplje žuči. To je narodna crta. No obćinstvo razumije, i ako se govori u pô glasa.

I doista, kmetska Rusija s užasom je pogledala na groznu svoju sliku u tom čistom zrcalu. U Rusiji u zadnjih četrdeset godina socijalni je roman najmilija forma ruskih pisaca, u njemu mogu oni podati svoje filozofijske i političke misli. Turgenjev je otac ove mnogobrojne obitelji pripovjedačâ.

Od g. 1850. do 1860. Rusija je nalik na putnika, koji je ob noć zalutao: već se vide bliedi tragovi osvita, već se razabiraju putovi i visine, svuda se osjeća neki nemir, koji dolazi pred zorom, — jedni su ljudi nestrpljivi, a druge podilazi strah. Trebalo je prikazati u toj hrpi figure, koje izstupaju iz mraka, i one, koje se dobrovoljno skrivaju u tmini i kojih ne će obasjati zora. Turgenjev je uhvatio nekoliko takovih lica.