Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/189

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


noga života, te zato zaslužuju ime kronike za rusko družtvo. S neobičnom bistrinom okucao je Turgenjev glavno bilo života i dao mu izraza u »Otcima i djeci«. Ova je družtvena novela u isti čas fiziologijska studija o novom smjeru mišljenja, koji je pod utjecajem tadašnjih nazora, pozitivnih znanosti i socijalnih okolnosti u Rusiji preoteo mah: to je poznati, često zlo tumačeni i zlo upotrebljavani nihilizam, pravije realizam. Turgenjev je tipno biće ovoga pojava snimio dosta vjerno i dokazao, da je shvatio njegove strane nazore o životu. Bazarov je bez sumnje simpatičan nihilist, pa je našao priznanja u dosljednih zastupnika mladoruskoga žurnalizma, na pr. u Pisareva. No radikalni dio Mladorusâ obasu Turgenjeva pogrdama: kritik Antonović u »Suvremeniku« izjavi, da je Bazarov uvredljiv pamflet za mladu Rusiju. Medjutim je Turgenjev sasvim dobro shvatio novi smjer u stadiju teorije, filozofijskoga pitanja. Bazarov razvija u svojim disputama s »otcima« svoje misli o raznim abstraktnim i drugim predmetima, no njegovi vlastiti čini nisu u skladu s njegovom teorijom, on u praksi ne može je izvoditi. Po Bazarovu je čuvstvo puki fiziologijski proces, od naukâ su vriedne samo prirodne znanosti, pa i one samo u praktičnoj primjeni, u medicini. Bazarov neprestano iztiče svoju i obću korist, razkošnost mu je zlo. Ali dok se ruga ljubavi, sâm ljubi strastveno; osudjuje dvoboj, a ipak se bije; propovieda rad, a trati dragocjeno vrieme s mudrom Odincovom. Podpuno neradin ne može se zvati, jer napokon pada žrtvom svoje revnosti u radu. Bazarov takodjer ljubi i poznaje puk, a i puk njega poštuje.

Uspjeh ovoga romana nadišao je sve, što je doživjela ruska pripoviest. Na Turgenjeva su navalili sa sviju strana — već poradi rieči »nihilist«, kojom je nekoč — g. 1829. — Nadeždin nazvao Puškina i druge romantike ruske, i koju je Turgenjev upotrebio za karakteristiku novoga družtvenog tipa; prekoravali su ga poradi karikaturne slike glavnih licâ; tvrdili su, da za tendenciju romana nisu dovoljni podani portreti, pa da se sam pisac pokazuje privrženikom nihilističnih nauka Bazarovljevih. Urednik »Ruskoga Vjestnika«, gdje je roman