Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/181

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


samo — lov, koji je od mladosti još mnoge desetke bio njegovom najmilijom zabavom.

God. 1837. podvrže se izpitu i steče stupanj kandidatski. Već god. 1836. napisao je Turgenjev u »Žurnalu ministarstva narodne prosvjete« ocjenu o knjizi A. N. Muravjeva. Liepom knjigom počeo se Turgenjev baviti budući još slušateljem trećega tečaja, pa je prije svega pokušao svoje sile u stihovima. Prvi mu je pokušaj fantastična drama u jambu »Stenio«, u povodu Byronova »Manfreda«. Pletnev obodri mladića, ali ga upozori, neka ne gubi silâ na štogod. Turgenjev dade Pletnevu nekoliko svojih pjesama, a Pletnev odabere dvie i god. 1838. štampa ih bez pjesnikova imena u »Suvremeniku«. Prva mu je ljeposlovna radnja prva od ovih pjesama: »Stari dub«.

Da dovrši nauke, ode Turgenjev g. 1838. u Berlin, i to morskim putem, na kojem dodje u pogibelj života. Dva poljeća slušao je Turgenjev predavanja zajedno sa Granovskim i Stankevićem, a bili su ovdje i J. M. Nevjerov i Frolovi. Ovi su ljudi sastavljali tiesno kolo. U sveučilištu je slušao Turgenjev Hegelovu filozofiju, klasičnu filologiju i povjest u Werdera, Boeckha, Zumpta, Rankea, Rittera i dr. G. 1840. poslije kratka boravka u Rusiji i pohoda u Italiju vrati se u Berlin, gdje je još godinu dana probavio na učeničkoj klupi. U to doba već je bio toliko obrazovan i razvit, da je jasno razabirao tamne strane ruskoga družtva, a osobito onoga sloja, iz kojega je nikao, sloja vlasteoskoga.

God. 1841. vrati se Turgenjev iz tudjine, pa najprije podje u Moskvu, gdje je živjela njegova majka i gdje je htio da postane magistrom filozofije, no na žalost nije bilo profesora filozofije, da ga izpita.

Ovom zgodom upoznade Turgenjev slavjanofile, Aksakove, Kirjejevske, Homjakova, no on se ne može sprijateljiti sa slavjanofilstvom. Boravak u tudjini odlučno je utjecao na smjer njegovih misli, da je postao »zapadnik«. Tako on udje u kolo moskovskih »idealista četrdesetih godina«, kojemu su pripadali Granovski, Bjelinski, Hercen i dr.

Ne ostavljajući se svojih osnova, da postane profesor i