učenjak, ode Turgenjev u Petrograd. Poradi prepirke s majkom, koja mu je veoma malo davala, bude prisiljen god. 1842. ući u službu kao činovnik u ministarstvu unutarnjih poslova. Možda ga je na to ponukao i primjer Puškinov. Berlinski djak Hegelovac pokaže se slabim činovnikom, službu je malo pazio, obično je provodio vrieme čitajući romane francuzke (Sandičine), kojih je bila puna njegova kancelarija. Ovdje je takodjer pisao pjesme.
U službi je Turgenjev izdržao dvie godine (1842.—1845.), no onda ju ostavi za uviek. Po svjedočanstvu P. V. Annenkova, zbijao je Turgenjev u to doba razne šale, s kojih je izišao na glas kao ekscentričan čovjek. Hercen, koji je bio šest godina stariji i već uspio utomiti ovu buru mladosti, nazivao ga je »pozerom« i tvrdio, da ni jesti ne može bez afektacije. No doskora se i Turgenjev promieni i u doba svoga aresta, godine 1852., bio je već davno drugim čovjekom.
U doba, dok je Turgenjev sjedio u uredu, već se je javio u književnosti kao pjesnik. U »Oteč. zapiscima«, počevši od jeseni god. 1841., stale su se javljati njegove sitne pjesme. U početku g. 1843. objelodani u posebnoj knjizi pjesan »Parašu«, podpisanu slovima T. L. (Turgenjev-Lutovinov). Bjelinski napisa o njoj obširnu razpravu, u kojoj se simpatično izrazi o njoj. Turgenjev je bio u to doba romantik, pa ga je srdio sud Bjelinskoga o Benediktovu, no doskora on izmieni svoje misli i zaželi upoznati Bjelinskoga.
Skoro poslije izdanja »Paraše« sastanu se oni, mladi pisac i kritik odmah se zbliže. Turgenjev je prijatno porazio Bjelinskoga izvornošću i nezavisnošću svojih misli, a s druge strane utjecaj Bjelinskoga, o kojem je Turgenjev do smrti zahvalno govorio, odlučno je djelovao na kasniji rad pjesnikov, koji traje četrdeset godina poslije Paraše, od godine 1843. do godine 1883.
Turgenjev se zbliži s cielim krugom Bjelinskoga, u kojem su bili Panajev, Jazykov, Kuljčicki, Annenkov, u tom su kolu prije bili Bakunjin i Katkov, neko vrieme Hercen, a kasnije pridodjoše Kavelin, Nekrasov, Gončarov, Grigorović i dr.
