polazak mladoga Adujeva s ladanja, služinčad, »blagorodni« Anton Ivanović, ključarica Agrafena, koja umije ljubav svoju izraziti samo udarcima, — sve su to divni plodovi realizma, koji će neprestrano zauzimati dostojno mjesto u krestomaciji. No prevelika treznoća izniela je neželjenih resultata, te je mjesto treznoće izišla radinost, mjesto realizma sukob, mjesto živosti karijerizam, u obće mjesto propagande živoga duha didaktična razprava.
Za dvanaest godina izidje drugi roman Gončarovljev. Mnogo je vode proteklo za toga vremena, mnogo se promienio život družtva ruskoga. Grozna je krimska vojna trgnula čitavo rusko družtvo, da se razgleda prošlošću i sadašnjošću, te da se pobrine, kako će udesiti budućnost svoju. Godina je 1855. medja stare i nove Rusije. Do sad su gospodovali azijsko-bizantinski pojmovi, da se mora zagušiti svaki pojav samostalne misli o gospodarstvu i družtvu. Sad istom počinje se novo doba ruske povjesti, kad se bude družtvena sviest i družtvene sile. Na poprište ruske povjesti prvi put stupa gradjanin, a ne više činovnik, častnik, plemić. To proizvodi dugačak niz reforma, brzo jednu za drugom, koje preobražavaju posvema uvjete družtvenomu i narodnomu životu prema pravomu dostojanstvu čovječjem. Nastupa u kratko nova radostna epoha, puna samih svietlih nada, koju s pravom zovu preporodom (vozroždenije) naroda ruskoga.
Slabo je gdje literatura tako vjerno zrcalo duševnih sila zemlje svoje, kao u Rusiji. S toga se i ovaj novi pokret jasno odsieva u tadašnjoj književnosti. U njoj se pomalja strastvena, grozničava osviest, koja u jednu ruku stvara nove talente, a u drugu opet podaje nove snage talentima, koji su već prije počeli. U pet godina 1855. — 1860. dostigla je četa pisaca četrdesetih godina vrhunac svoga razvitka. Turgenjev piše »Rudjina«, »Plemićko gniezdo«, »U predvečerje«, Gončarov »Oblomova«, Ostrovski »Oluju«, Pisemski »Tisuću duša«, Tjutčev, Majkov, Mej, Fet, Polonski pjevaju najvrstnije pjesme svoje.
