Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/173

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


A što je glavnom značajkom literature ovoga znamenitog razdoblja, ovih pet godina, medenih nedjelja nove ere?

Uzduhom je kružio zadah posve drugačijega doba, drugačijih ljudi, drugačijih ćudi. Bila je potreba obračunati resultate râda prošloga pokoljenja, a osim toga je nestrpljiva misao pobudjivala duh ljudski, da nagovješćuje o budućem pokoljenju.

Ovo je navadjanje dokaza za prošlost i naslućivanje budućnosti krenulo dvjema putima: jedni su prosto prikazivali tipove prošloga pokoljenja, a drugi opet udarili putem t. zv. »obličenija«.

Prvim je putem pošao Turgenjev. Rudjin, Lavrecki, Mihaljević nadgrobni su spomenici prošlih vremena; Jelena, Insarov navješćuju zoru budućnosti.

Sasvim je drugačiji ustroj u »obličiteljne« literature. Slabo se je ona doticala prstima ljutih rana svojega doba, nego je s tim pouzdanije govorila o budućnosti, koja mora niknuti na zemlji dobro zagnojenoj starim pokoljenjem.

Gončarov, stariji nego Turgenjev, za čudo pristade za svježim i bodrim duhom »obličiteljne« literature. On je oblomovštinu prikazivao s takvim veselim čuvstvom, jer je znao pouzdano, da će se »oblomovština« preživjeti i za njom niknuti prekrasna »štolcovština«.

Ova će suvremenost osnovnoga karaktera »Oblomova« biti s tim znatnija, ako se sjetimo, da se je »Oblomov« pojavio godine 1858., no zamišljen bi još godine 1847., te je već godine 1849. štampan znameniti dio romana »San Oblomova«. Moglo bi se pitati: pa kako se može ovdje opaziti sveza medju našim pokoljenjem i djelom zamišljenim u doba, gdje o preporodu nije bilo ni spomena? No sveza je veoma tiesna. U prvom je romanu Gončarov mimoišao najznatnije težnje onoga vremena, a ovdje u djelu, zamišljenu dugo prije novih struja, opaža se sveza s tim strujama. Da to protumačimo. Romani su Gončarovljevi napisani upravo tako, kano da ih je pisao sam Petar Ivanović Adujev stariji.

Adujevi, da za pravo kažemo, nisu zli ljudi, nego brižni