Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/171

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


No ipak je nepobitna istina, da je ovo početak nove struje u literaturi ruskoj, koja je realizmom svojim iznenadila svu Evropu. Turgenjev, Gončarov, Pisemski, Ostrovski, Nekrasov, Lav Tolstoj, Dostojevski — svi su samo duševna djeca kritika Bjelinskoga, koji ih je prvi naučio, kako valja shvaćati i cieniti djela velikoga osnivača ruskoga realizma — Gogolja.

Doista pomolila se nova zora, ali je ta zora svitala samo u srcima i u umovima. Život, realna zbilja ostade još u starim granicama. Odatle onaj tragični nesklad, koji je osnovnom crtom psihologije četrdesetih godina. Suvišni ljudi, Rudjini, Lavrecki, Nekrasovljev junak Saša — sve su to žrtve onoga nesklada izmedju života i ideala. Bilo je to doba, kad su pobornici »treznoće, djelatnosti, muževnosti« zametnuli ljut boj s predsudama prošlih vremena.

Treznoća je podala literaturi ruskoj novu silu i svježost, treznoća je dovela rusku literaturu u hram obće ljudske literature, treznoća je rodila Rusiji velikih umova, najprije Gribojedova, Puškina i Gogolja, a zatim sve redom same sjajne i blistave korifeje četrdesetih, petdesetih i šestdesetih godina. No da ne ostane bezplodnom, mora treznoća ići rukom pod ruku sa strašću, patosom, entuziazmom. Propovied realizma, koji je jezgra kritičkoga rada u Bjelinskoga, po tom je i urodila tako divnim plodovima, što joj je osnovom bila — težnja za idealom. Smieh Gogoljev tvori samo s toga epohu u literaturi ruskoj, jer je bio smieh kroz suze; njegova je treznoća samo zato okupila oko sebe liepu kitu zanesenih posljedovatelja i štovatelja, jer je svakomu bilo jasno, da ova treznoća ide za idealom vječne istine.

I gle, ovu je značajku realizma i njegove treznoće ugledao i prihvatio naš Gončarov, donekle zato, što je živio daleko od središta krugovâ četrdesetih godina, pa je hladnim temperamentom svojim s tim lakše primio samo ono od svega umnoga i duševnoga pokreta ove epohe, što je kao umjetnik želeć biti realistom morao prihvatiti. A to je izrekao u riečima strica Adujeva: »Budući da živemo na zemlji, ne valja nam s nje letjeti na nebo.« Prekrasne genre-slike u »Običnoj historiji«: