Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/170

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


vojka, koja se svaki put duboko zamisli, kad primi u ruke roman Turgenjevljev, kad joj dušu zahvati lagani val Turgenjevljeve poezije, te joj zanosi misli u nevidjenu, ali bajnu daljinu napunjajuć joj srce sladkim tronućem. Ne uznemiruje Gončarov mladiću duše svom silom neriešenih pitanja modernoga svieta. Od njegova romana ne dršće srce čitatelju, nego mu se samo um divi epskomu pokoju piščevu.

God. 1852. podje Gončarov s admiralom Putjatinom u Japan, da se urede medjunarodne prilike na tom otoku, koji je bio prije nepristupan strancima. Gončarovu bi naloženo, da krene s tom ekspedicijom kao tajnik admiralov.

Vrativ se s ovoga velikoga puta Gončarov se uze ozbiljno pripravljati za »Oblomova«, koji je ugledao svjetlo g. 1858. Uspjeh nije bio više onako sjajan i obćenit kao »Običnoj historiji«.

Godine 1858. priedje Gončarov k cenzurnomu sudu, a godine 1862. bi mu takodjer povjereno, da uredjuje službenu »Sjevernu poštu«. Dosluživ do čitave penzije i dostigav generalski čin, podje naš pisac u mir, koji je uživao do svoje smrti god. 1891.


III.

Epoha konca tridesetih i početka četrdesetih godina, ili — da budemo kratki — epoha kritika Bjelinskoga javlja se u naše doba sinonimom idelizma i abstrakcije. No ako ogledamo ovo doba s historijskoga stanovišta, ukazat će nam se slika ovoga doba nešto drugačijom. Glavnom historijskom crtom ove epohe kritika Bjelinskoga — nije tek idealizam, nego baš obratno, povratak k realizmu. Pokazuje se želja, da se umjetnost vrati k životu, da se okani one suvišne retorike, značajne po književnost dvadesetih i tridesetih godina. Vidi se želja, da nas literatura upoznaje sa sadašnjim životom, a ne s fantomima, štono ih je izhitrila mašta romantičkih pisaca. Nama je dašto mučno razabrati ovu težnju. Na priliku pripoviedke Grigorovićeve i dr, pričinjaju nam se danas sentimentalnima.