Ivan Aleksandrović Gončarov rodio se 18. juna g. 1813. u Simbirsku. Mati njegova prosta, ali dobra žena, kojoj je na brizi ostao iza otčeve smrti, nije žalila ni truda ni troška, da dobro uzgoji svoga sina. Na drugoj strani Volge na imanju kneginje Hovanske življaše svećenik malo nalik na seoskoga popa. Bijaše učenik kazanske duhovne akademije, veoma učen i razuman. Još je znatnije za pravoslavnoga popa, što je uzeo za ženu — Francuzkinju. S njom zavede učilište za mladež. Ovamo prispje i mladi Gončarov. Djelo uzgoja napredovaše polagano. Učitelj je pazio ne samo na nauk učenika svojih, nego i na to, što tko čita. Izbor je bio veoma strog. Djeci su davali samo »solidne« i »poučne« knjige; a sve knjige, koje bi mogle mladež pobudjivati na frivolnost ili lakoumnost, bijahu strogo zabranjene. U biografijama drugih pisaca ruskih nalazimo baš protivne prilike: u domu se nahodi očinska ili djedovska knjižnica, snabdjevena — kao u svih ljudi veseloga XVIII. vieka — raznim veselim romanima, do knjižnice može mladić slobodno, te čita, što mu baš pane pod ruku.
Dakako i Gončarovu bi znali za praznikâ dopasti rukû kojekakvi romani, ali su oni svi bili ozbiljni. U dvanaestoj godini budući apologet rada i trieznosti već je pročitao — osim ruskih pisaca Deržavina, Heraskova, Ozerova — dugačak niz učenih djela: Golikova, Krašennikova, Pallasa i mnoge druge. S osobitom je izvjedljivošću čitao mladi Gončarov putovanja. Na to su ga već mamile pripoviedke kuma njegova — staroga pomorca. To se je duboko zasadilo Gončarovu u dušu, te je ovdje prvi uzrok, zašto se riešio, da podje oko zemlje.
Godine 1831., proboraviv prije toga nekoliko godina u nekom moskovskom učilištu, dodje u sveučilište moskovsko. U početku tridesetih godina bijaše moskovsko sveučilište na putu posve nove epohe, kad su se i profesori i djaci znamenito promienili. Pomolio se nov duh u moskovskom sveučilištu. Osvanuše nove profesorske sile: Schellingovac Pavlov,
